utorak, 16.03.2010.
5
Na jutarnjoj viziti primjetio sam skrivene podsmijehe u bijelim keceljama. "Još malo, još malo..."
– govorili su. Ili mi se to samo činilo zbog slabine. Ne znam zašto mi doktori nisu baš bili dragi. A da je sudbina htjela drugačije i ja bih bio jedan od njih. No nisam položio prijemni ispit u Medicinskoj školi, pa kako joj je Pomorska bila najbliža, tamo sam se upisao. Slučajno. (Slučajno?) A nije ni trebalo polagati prijemni. Možda mi ta profesija nije bila draga zato što sam puno puta vidio i čuo nešto što se nije uklapalo u moju djetinju viziju o njoj. Zašto se djeca igraju ''doktora''? Nije li zato što njihova nevina srca nesvijesno osjećaju da je liječiti ljude i pomagati im, nešto predivno, nešto što zaslužuje dječju pažnju. No ti iskreni djetinji snovi, rasprhnu se već s prvim koracima u bijelim uniformama, s prvim dodirom sa stvarnošću. A stvarnost su nepokretni starci i starice koje treba oprati, njihovi vršnjaci koji zatvoreni među zidove bolnice sanjaju sive snove, djeca...mališani koji i ne slute...koji i ne znaju što znači umrijeti, odrasli ljudi koji to dobro znaju ali se još uvijek pitaju – zašto ja...zašto ja Bože? No čak ni to nije ono što tim mladim ljudima ukrade snove. Surovost, besćutnost, nerazumijevanje onih koji bi im trebali pomoći, koji bi im trebali ''objasniti'' da su njihovi snovi o pomaganju ljudima tek...samo snovi.
Kako objasniti djevojčici, koja je došla prvi puta u bolnicu na praksu, i koja je uzela krafnu za marendu i htjela je pojesti onako s nogu, da je sestra što se upravo izderala na nju i potjerala je jesti u zahod, samo neispavana, umorna žena koja je nekad davno snila iste plemenite snove... Kako toj djevojčici objasniti da su njene buduće kolegice odavno prestale sanjati? Kako joj objasniti da samo na papairu piše da smo pred zakonom svi jednaki? Da bi liječnici trebali jednako pažnje posvetiti svima, ali da su i oni samo ljudi koji vole kad im netko donese koverticu. Novac...novac je zid o koji se razbiše mnogi snovi. Blago onima koji nisu prestali sanjati. Blago onima koji vide da je u toj koveti možda bilo toliko novaca, koliko ti mali obični ljudi ne zarade za mjesec dana. Blago onima koji znaju da imaju svoju plaću ako pomognu i jednome od Njegovih najmanjih. Blago onima koje ljudi zovu nenormalnima, jer ono što je po njihovu sudu normalno – naći će sebi za osudu. Blago djeci...blago onima koji nisu prestali sanjati...
A opet...kao da me sada netko pita: Bi li ti bio bolji liječnik od onih što ih sudiš?
Uistinu...tako je lako suditi druge. A nemam na to nimalo prava, jer, zašto ja nisam postao liječnik i svojim ih primjerom učio kakvi trebaju biti? Primjerom, životom, a ne riječima. Lako je, i tako slatko nekome reći; volim te...ali kad život kuša te dvije slatke riječi, koliko je onih što ih pogaze? No tek oni koji nadvladaju kušnju i pred Njim pokažu da su ih dostojni, tek oni spoznaju njihovu pravu slatkoću.
Nikad neću zaboraviti jednu doktoricu kod koje sam obavio pregled kad sam prvi put išao ploviti na stranu kompaniju. Dok me pregledavala, bili smo se raspričali o svemu i svačemu, pa tako i o novcu...a ja tada nisam baš bio jak na tom polju. Pitala me odakle sam i tako...kad je čula moju priču, i ona je meni ispričala svoju...i valjda je dirnuh u srce, jer je na odlasku kad sam je upitao za račun, rekla da mi neće naplatiti pregled nego samo test na drogu koji se plaćao posebno... Nisam znao kako bih joj se zahvalio. Uvijek sam mislio da ću opet kad tad otići kod nje, ali eto život je htio drugačije. Doktorici Ercegović ću ostati vječni dužnik, ne radi novca, već zato što u duši nosim uspomenu na nju kao jednu plemenitu liječnicu i čovjeka.
Kako je život čudan; tako sam iskreno želio pomagati ljudima liječeći njihova tijela da me On najprije poslao na more kako bi kušao koliko su čvrsti moji snovi. O koliko samo puta poželjeh odustati, koliko sam samo puta padao pod križem...padao i ustajao. Griješio i kajao se. Priznavao svoje greške. Molio i ljude i Njega da mi oproste...
Poželio sam ponovno pročitati riječi kojima me hrabrio glas Dobra u onim danima kad sam pokušavao pobijediti sebe. Možda ni Ivan, koji je sada čuvao te stihove, neće nikad osjetiti koliko istine ima u njima. Sklopljenih očiju opet zaplovih oceanima...
MORE
Ako sudbina mi more bude što li će mi plaćom biti?
Ako daljina uzme sve moje drage ljude,
ako vali odnesu iz srca majčine tople riči,
ako vitri ugase njen osmih što daljinu liči.
ako oseke i plime otaru iz srca sva ona sritna lita i dosadne zime,
ako na Kraju buden sam na svitu...kakva će mi plaća biti?
Kad za oni miseci samoće, dani bez smiha i ure bez muke
šoldi stavu mi na ruke,
ja ih gledan pa mislin...doma nisan ni gladan ni žedan...
Što me tira poj na more? Šoldi?
Nisu vridni niti spomen
oli od njih zeleniji nije
crljenice moje grumen?
Mene more zove, oće kupit polovicu od duše
ku na banak stavi san kad je kušalo mi tilo,
da dobije cilu, mene more mami:
Odi, biće bolje nego ča je bilo...
U srcu začahurila se tuga
uspomene izgorile ka i karta
od onog dana savist i grih u mene su
ka Abel i Kain – dva brata.
Zatvorili me u pećini bez stine
na mostu zaključali slike
daju šoldi za nahranit dušu
al u duši more je gorčine.
Ne veli more: Dobro jutro!
nit mi želi dobar dan,
nego ka i kurva čeka, što po njem plovin
da mu plaću dan.
A za plaću nisu dosta godine ča ih uzme,
pohlepno je ovo more, malo su mu suze...kakvi ženski trudi
još oće da u zoru, gvardija,
bez duše tilo budi.
A ča je, more, moje tilo bez duše?
Oli ne znaš?
To je tvoje tilo i bez vitra i bonace...
ne sluša ono mojih riči
iskeženih zubi misli samo na se.
Pa zapritilo još jače
na noge diglo vojsku
podignutih koplja isukali i mače.
Ipak, usrid boja pitalo me more: Zašto mi prkosiš?
A ja njega – što mu moja duša triba.
Ne triba mi duša nego križ što u njoj nosiš
pokloni mi se ili nigdi nećeš imat mira.
Pitaš, more, zašto ti prkosin,
oćeš uzet bol i samoću što u sebi nosin...
Baci mi ih priko bande... – viče, ka i bivša žena raširilo ruke
vara, moli, laže...sve, da uzme muke.
Ne morin ti dati moga križa
na čemu ću srce nosit?
Imaš vojsku, imaš silu
al' nećeš čuti milost prosit.
Uzavrelo more opet zove mene
priko bande križa da mu bacin
more zove mene a ja Boga:
Pruži slamku da se spasin...
Od besanih noći oslabila volja
od mareta nažuljale kosti
predat bi se tija
O moj Bože, molin te...oprosti.
Zasvitlilo izmeđ oblak Božje oko
pogledalo me i pošlo dalje,
zasramilo se blide slike
pa za kaznu veće vale šalje.
...Bože, ja san samo čovik s mora
od mesa i od krvi,
nisan zadnji ča pokloni se je snazi mora,
nisan zadnji a ni prvi.
Odreć ću se sebe četrdeset dana,
jesan vridan Riči, ti mi more reci,
ako nisan, neću milost, uzmi dušu
pa u paklu ti je peci...
Beskrajna je Božja sila
al još veća Njegova je milost
zapinilo plavo more
jel' da slomi Zloga
il da uzme svoju svitlost?
Svanulo je i to, četrdeset dana dugo jutro,
bonacalo posli litnjeg neverina
pognute je glave more reklo
ča još nije od davnina:
Uzmi ovo što je tvoje
preveliko za moja njedra
uzmi ovo što je tvoje
vridnije od zlata, srebra...
Još je ništo tilo reći
al' su riči zaspale na žalu
umorilo se od penjanja i smiha,
izgubilo boja jer je muku uzelo za šalu.
Ako sudbina mi more bude...
ako daljina uzme sve moje drage ljude...
ako jednon buden sam na svitu
i bez dičje igre, dičjeg smiha,
Kraj će doći ka i rijeka tiha,
bez i jednog slapa
bez i jedne duge
a more će ka i dosad
kušat neke ljude druge...
Nisam više osjećao potrebu za hranom i počeli su me hraniti infuzijom.
Jutros je neka gospođa razgovarala sa doktorom o Jovici. Sandra mi je rekla da ga sutra sele u dom, dok se ne jave njegovi roditelji. Koliko god mi je bilo drago zbog njega, da se napokon makne iz ovog užasnog mjesta, toliko mi je bilo teško rastati se. Mislio sam da neću moći podnijeti taj trenutak i molio sam se da izdržim bar dok se ne zatvore vrata. A onda...bio sam spreman. Jesam li? Mogu li ovoga trena umrijeti i reći: "Nikome nisam ništa ostao dužan i mogu mirno otići".
Ne mogu.
Jer, ostao sam dužan.
Njoj.
Ostah dužan i ispriku onim djevojkama koje sretoh prije nje. Tako mi je žao što sam ih povrijedio. Ako ih više ne sretnem...oprosti mi ti Bože u njihovo ime, molim te.
A kako njoj reći oprosti?
Hm, kao što mi je prije davala volje preživjeti, sada mi ne da na miru umrijeti. Nisam više imao snage ustati. Jovičinu ruku sam vješto izbjegavao govoreći kako su doktori rekli da par dana moram mirovati. Vjerovao mi je, a mene i ova sitna laž peckala oko srca. Stalno sam bio na granici između sna i jave. Disao sam na uši, čini mi se. A poželjeh i prestati jer, iako me pluća nisu više boljela, u grudima ćutih ogromnu težinu, a osjećaj da ne mogu udahnuti zraka, gušio me sam po sebi. "Nemoj misliti na bol. Misli na nešto lipo" – govorio sam u sebi.
- Oprosti što nisam došla – neki mili glas, poput daška maestrala po mirnoj površini mora, ispisao je poruku koja je tek nakon par izgovorenih rečenica doplovila do moje svijesti. Otvorio sam oči. Eni. Bilo mi je tako drago vidjeti je, no ipak je, ko fol strogim glasom, upitah:
- Dobro si i došla. A di si do sada? Lumpovala i zaboravila na prijatelje, a?
- Nisam lumpovala. Tako mi je žao šta nisam mogla doći za Božić. Bila sam ti kupila i poklon – dala mi je paketić umotan u ukrasni papir i uvezan lijepom crvenom mašnicom.
- Nisan ni ja tebe zaboravi. Otvori kuferić. Crveno umotan je za tebe. A di su Iva i Marko?
Pognula je glavu i zašutjela. Žalni grč koji je pomaknuo njene skupljene usnice, ubrzao je otkucaje moga srca..
- Ča se dogodilo?
- Marko će doći sutra na pregled – jedva je prozborila.
- A Iva? Di je Iva?
- Na Božić je otišla u šetnju sa prijateljicom. Rekle su da idu u crkvu, tamo gdje smo bili ti i ja – nije više izdržala i brznula je u plač.
- Što je...što se dogodilo? – zagrlio sam je.
- Na njih je naletio neki pijani dečko i prijateljicu joj ubio na mjestu, a ona je umrla dva dana poslije. Bila je dva dana u komi i više se nije probudila...
- Nemoj plakati, Eni. Vidi san je.
- Kako to misliš? – rukama je otrla suze i radoznalo me pogledala.
- Vidi san je u svomu snu. Stajala je u bijeloj haljini s vijenčićem od bijelih ruža na glavi. Bila je predivna – ispričao sam joj sve što se događalo od kada je nije bilo.
- Znači ozdravio si Jovicu?
- Nisan ga ja ozdravi.
- A nego tko?
- Ti znaš.
- Ne znam.
- Znaš. Siti se priče o mraviću i komarcu. Siti se svega o čemu smo pričali zadnjih misec dana. Spoji to i dobiti ćeš nešto.
- Što?
- Nadu. Čudo. Vjeru. Ljubav. Mir. Ili što god već tražiš.
Godilo mi je pričati s mojom Eni. A i Jovica je bio kraj mene. Bio sam sretan i bol se opet pritajila.
- Otvori poklon! Ne zanima te ča san ti kupi?
Otvorila je poklon i na trenutak se malo razvedrila.
- "Bodulska kuharica."
- A triba će ti. Ča ne vidiš da je Marko ko zbica.
- Zbica?
- Ma tako ti mi rečemo za šćap...hm, štap. Zbica.
- A ti moj nećeš otvoriti? To su ustvari dva poklona u jednom. Za Jovicu i za tebe.
Otvorio sam paketić i ostao bez riječi. U njemu su bila dva zlatna lančića. Dva delfina spojena u srce. Jednoga sam stavio Jovici, a drugoga je ona meni pomogla staviti oko vrata. Nisam mogao govoriti od osjećaja koji me obuzeše...
- A sad hajde.
- Što?
- Nastavi tamo gdje si stao.
- Ma o čemu?
- Ma o onoj tvojoj dugoj priči. Još od lani nam je pričaš. Je li tako Jovice?
- Znači urotili ste se protiv mene. A dobro onda. Nego di san ono sta? Ne volin se ponavljati.
- Ona ti je oprostila.
- Eh, da. Ni dan danas ne znan zašto, koji je bi pravi razlog da mi je oprostila.
- Možda joj se svidjela tvoja iskrenost i možda je to njoj bio znak da ti može vjerovati, ma kako to čudno zvučalo jer si je prevario.
- Proba san joj objasniti kako se to dogodilo. Da to nisan bi pravi ja, da u tome ni najmanje nisan uživa. Je ti se kada dogodilo da znaš kako nešto radiš krivo, ali onaj glas koji te opominje potpuno isključiš iz sebe? I počneš ga slušati tek kad pogrišiš.
- Mogu misliti kako se jadnica osjećala kad si joj rekao.
- A biži biži, tila me ubiti. Da bar je. Eto, i onda smo bili skupa par miseci, isplanirali datum vjenčanja...
- Opa!
- E, a ča si mislila? Nema ti kod mene kek-mek! Iako mi je ona govorila da ne navaljujen toliko i da pustin neka stvari idu svojin tokon.
- Pametna cura.
- Baš! Ali moran priznati da je bila u pravu. Pogriši san jer ja svakoga mjerin po sebi i valjda san očekiva da mi ona tako i vrati. Ja bi se bi odreka svega radi nje i za nju bi napravi sve na ovome svitu. Želi san biti non stop uz nju, gledati je dok se smije, upijati svaki njezin pokret i to zato što san zna koliko će mi faliti kad ponovo oden na brod. Ali ona je to shvatila na drugi način. Napadala me da san ljubomoran i da je ne dan disati, da je radi mene potpuno zanemarila svoje prijateljice, da je ona još uvik premlada da bi ja nju okova metlon, pelenama i kuhinjskim loncima. Prekasno san shvati da je bila u pravu. Ali što san triba učiniti? Kad ona izađe vani s prijateljicama da se ja iden nalokati? Šanka, glupih razgovora i gubljenja vrimena, bila mi je puna kapa. Par puta smo se posvađali oko takvih gluposti da mi ne bi virovala kad bi ti ispriča.
- Iskušaj me.
- Neću, jer smo se ona i ja bili dogovorili da o našim stvarima znamo samo mi. Naše svađe su samo naše. Ali ipak ti moran reći za ovu zadnju, koja će ti razjasniti ča se dogodilo. Kad sam poša na brod njezine su me suze totalno zbunile jer je do prije pet dana bila tako hladna prema meni. Sada vidin da se samo štitila jer je nesvijesno osićala koliko ću joj faliti...koliko ćemo jedno drugon faliti. Otiša san na brod i čuli smo se svakih sedan dana. Kad bi je u glasu osjeti tugu, prokle bi svi dolari ovoga svita. Jedan dan san je nazva na telefon i pričali smo po ure. Kako mi je ostalo još impulsa na kartici, opet san je nazva, samo da je zaželin laku noć, jer mi je rekla da je već u spavaćici i da za petnaest minuti gre spati. Javila joj se mater i rekla mi da se ona baš spremila i izašla vani. Smrklo mi se prid očima. Tu noć nisan ni oka sklopi. Čeka san jutro i nazva je s broda. Probudi san je. Ona je mislila da se nešto dogodilo, a kad san je pita zašto mi je sinoć rekla da gre spati a spremala se za izlazak, počela se derati na mene, da sam bolestan, da svašta umišljan da ona neće trpiti moju ljubomoru. A mene je samo zanimalo da mi objasni zašto je rekla da ide spati, a išla je vani? Nije me bilo briga ni di je bila, ni s kim je bila. Lagala mi je i to me povridilo. A još san joj prvi dan reka, da je od mene – samo laž more rastaviti.
Sutradan san je opet nazva, ali s njon se ni dalo razgovarati. Ja san bi kriv što je ona meni rekla da ide spati a ne vani. Smišno, ali ona je krivicu prebacila na mene. Ja san bi bolesno ljubomoran, ja njoj nisan virova, ja san nju kontrolira. Govorila je takve gluposti da mi je digla tlak na iljadu. Uporno san je moli da mi objasni zašto je lagala. A ona je plačući odgovarala da nije lagala. I još mi govorila da san lud. Dovela me u pitanje da se stvarno zamislin – jesan li ja lud, ili me ona zafrkava. Opet san popusti ja, i ispriča joj se, jer možda san je krivo razumi. A ona me napala da joj najprije svašta izgovorin a onda se ispričavan. Nije razumila da san je time da mogućnost da i ona meni reče: "Ma i ja sam kriva, oprosti"...ne, nego san opet ja bi kriv. Dan nakon što san opet, po ko zna koji put, prevrti u glavi svaku njezinu rič, nazva san je i upita zadnji put da mi objasni što je bilo. A ona opet, da jesan li ja noramalan što je budin s tim glupostima, a bilo je devet i po u jutro. "To za mene nisu gluposti nego si me lagala" – reka san joj. A onda je ona mene dotukla ričima da joj više ne govorin da je volin, jer joj se riga na te moje riči. I da ne viruje ničemu što san je napisa. Zadnji put san je pita da se proba staviti u moju kožu i razumiti me i da mi pokuša objasniti.
"Neću se niti truditi da te razumin, i neću ja tebi ništa objašnjavati jesi me čuo!" – bilo je njezino objašnjenje. Ja san je pita: "Znači ne viruješ mi da te volin?"
"Ti me voliš, phh...ne ne virujem ti."
"Onda ljube bog" – bile su moje zadnje riči.
"Bog" – zadnja rič ku san ču od nje.
- Stvarno ne razumijem. Jesi li bio grub prema njoj? Jesi li joj što ružno rekao?
- Je, reka san joj: "Kozo jedna, volin te."
- Ozbiljno te pitam.
- Nisan. Ljut jesan, grub ne.
- Šta je bilo poslije?
- U deset dana, tri puta san poi ručak, i to zlicu riži i biži. Smršavi san deset kili. Nisan ima volje za živiti. Na poslu su me gledali ko duha. Očekivali su da ću se svaki čas srušiti. U glavi su mi se vrtile samo njezine riči. Sve ča san je reka, prizna, ispriča, pogazila je. Više jednostavno nisan osića potribu da joj bilo što rečen ili napišen. Čemu? Cili život govorin svima da jedino što iman – moja rič. A ona mi je dala do znanja da mi ne viruje. Da joj se gadi slušati me i da joj se riga na svaku moju...
Na tren nisam mogao govoriti. Opet sam se borio za udisaj zraka. Zabrinuto su me gledali. A ja nisam želio zabrinutost na licima mojih prijatelja.
- Presta san joj se javljati. Nisan je više zva na telefon. Nisan je više pisa pisma. Jedan put san je posla pismo od četrdeset stranica. Svaki dan san joj pisa jer mi se tako činilo ko da je kraj mene i da pričamo. Sad zamisli koliko mi je teško palo prestati joj se javljati. Toliko teško da san nakon deset dana otiša kod doktora i traži tablete za spanje, koje san loka kad god bi bili u luci i kad bi me nešto u meni vuklo i molio da joj se javin...da je nazoven na telefon. Sve njezine slike, pisma...sve što me podsićalo na nju. potrpa san u jednu kesu i zatvori u ormar, koji san otvori dva put u šest miseci; kad san stavlja kesu i kad san je vadi na odlasku iz broda. Zapravo, ipak se od nečega nisan moga rastati. Bila je to sličica Gospe Međugorske s malon krunicon koju mi je dala na odlasku. Ona nema pojma koliko mi je značilo to što mi je poklonila krunicu s križićem. Do sada san izgubi dva križa, a reče se da to ni dobro, da kad izgubiš križ, izgubiti ćeš i vjeru. To je možda praznovjerje, možda strah, ali kad nešto takvo čuješ ko dite od nekoga koga si obožava onda to nosiš u sebi cili život.
Prije nego smo se posvađali, napisa san pismo koje joj nikada nisan posla. A i kako bi kad san u njemu napisa koliko je volin. Nisan želi da se izriga po njemu. Svaki put kad smo dolazili u luku, očekiva san njezino pismo. Isprva me toliko bolilo viditi kako na mojim vratima nema ništa pošte, da mi se u sekundi okrića želudac i jedva bi stiza do zahoda. Ponos mi nije da, da je nazoven. Lagala mi je, ma što ona mislila o tome, i sve što san od nje traži – bila je isprika. Da shvati koliko me je povridila. Da shvati kako me njezine riči mogu ubiti.
- Vili znaš šta ću ti reći... Ako je ona tebe iskreno voljela, onda ju je tvoje nerazumijevanje moglo ubiti, isto kao šta su njene riječi mogle ubiti tebe. Mi žene smo ti takve da smo ponekad u stanju svašta kazati, pa i ono što ne mislimo, a samo zato da uvrijedimo onoga tko nas ne razumije...
- Ma kužin ja to. Pa nisan ni ja savršen. I ja san toliko puta do sada reka i napravi glupost, ali bi se onda bar potrudi to ispraviti. A isprika je jedno od rješenja.
- Pa jesi li se ovaj put potrudio?
- Ovaj put nisan ja bi u krivu.
- Stvarno te ponekad ne razumijem. Da nisam vidjela koliko si divnih stvari učinio, pomislila bih kako si jak samo na riječima, dok su ti djela slabija strana. Govorio si joj da je voliš, vjerovala ti je...a onda si ju napao da laže.
- Samo san traži da mi objasni...
- A šta ako se nije imalo šta objasniti, osim tvoje sumnjičavosti i skrivene ljubomore? Šta ako ju je neka prijateljica hitno nazvala da treba pomoć, šta ako ju je susjeda nazvala da nešto treba...
- Pa sve što san od nje traži, bilo je da mi to reče, i ja bi joj virova.
- Bi li? A hoćeš li je cili život pitati gdje si bila, s kim si bila, zašto si rekla ovo, zašto si rekla ono? Ja mogu razumijeti kako se osjećala kad si je napao da ti objasni zašto je lagala. Bio si nepravedan prema njoj.
- A ja li ona bila nepravedna prema meni kad mi je imala srca sve ono reći?
- Je, bila je.
- I što sad?
- To bi ja tebe trebala pitati, šta sad? Šta bi napravio da ti se to dogodilo upravo sad? Bi li ostao cijeli svoj život zatvoren u ovoj sobi i ne javljajući joj se?
- Ne bi, nego bi ovoga trena poša kod nje i sve lipo razjasni.
- Pa šta nisi?
- Što?
- Šta nisi otišao kod nje i sve lijepo razjasnio?
- Valjda zato ča san bi na drugome kraju svita.
- Ha, a ja sam mislila da bi ti za ljubav sve napravio.
- Pa i bi.
- Pa šta nisi?
- Ma što san triba učiniti? Pojti doma i isklampanati je?
- Poći kući i poljubiti je. Pokazati joj da ti je ona važnija od svih dolara ovoga svijeta. A ne se skrivati tamo na drugoj strani Zemlje i čekati pismo. Non stop mi govoriš kako cijeli život čekaš onu pravu. E pa griješiš, nemoj je čekati...nego je POTRAŽI!! – gotovo je viknula.
Njene su riječi stigle prekasno. Nažalost, bila je u pravu.
- Zamisli da se neki dečko nalazi u istoj situaciji u kojoj si se ti nalazio i da te pita za savjet. Što bi mu savjetovao? Što bi ti sam sebi danas savjetovao?
- Ono što si ti maloprije rekla. Odi doma i poljubi je. Bolje je izgubiti posa nego voljenu osobu. Stvarno, kako san bi slip. Nisan ima što izgubiti; ako me iskreno ljubila, moj bi čin shvatila kao dokaz moje ljubavi i vjerovatno bi je bilo ža što je bila onakva prema meni. A ako su i njezine izjave ljubavi bile samo slatke riči, onda san...
-"...imao šansu nastaviti ondje gdje sam stao kad sam tebe upoznao i pronaći pravu ljubav!" – rekli smo u isti glas i nasmiješili se.
Eni je brzo učila.
A ja sam učio od učenice.
- Je te mogu nešto zamoliti? – upitao sam je.
- Sve za tebe.
Nisam znao kako joj reći jer je Jovica upijao svaku našu riječ pa joj namignuh i pokazah na njega.
- Ako se dogodi da moram negdi ''otputovati'', onda te molim da mi pričuvaš ovaj kofer dok se ne vratin. Oćeš?
- Hoću – shvatila je, a oči joj dobiše čudan sjaj.
- U njemu je jedan kožni rokovnik, a unutra je pismo za Dolores...zapravo dva... – nisam više mogao govoriti.
- Ne brini se...srediti ću ja to.
- Pošalji ih...
Osjećao sam kako Jovičino malo – veliko srce zabrinuto kuca. Toliko se jako stisao uz mene. Na večeri sam opet smogao snage govoriti. Jovica je sjedio na mom krevetu i nisam ga puštao iz vida. Osjetio je moj pogled i naše se plave oči opet susrele. Ovaj put, ne na tren, već tako duboko da mi se učinilo kako vidim odraslog mladog čovjeka koji će me zauvijek nositi u svome srcu. I u tom trenu osjetih da ljudi ne mogu umrijeti dok god ih netko nosi u srcu.
- Prijatelju, moran ti nešto reći... – pažljivo me slušao: - Ti si ozdravi i tebi ovdi više ni misto. Sada lipo tribaš početi hoditi u školu i biti dobar đak. I moraš čekati da tvoja mama dojde po tebe. A to je ono najgore od svega...moraš čekati. Oćeš mi nešto napraviti? Oćeš me poslušati ako te zamolin nešto?
"Bilo što, samo reci" – odgovorio je klimanjem pametne glavice.
- Sutra će možda dojti jedna gospođa po tebe, pa će te povesti na jedno misto di su samo dičica koja čekaju da njihove mame i tate dojdu po njih. Oćeš biti dobar tamo?
Bacio se na mene i zagrlio me. Zagrljaj je govorio; "Neću te ostaviti..."
- Prijatelju, nemoj biti tužan. Ako tvoji mama i tata ne dojdu po tebe, ja te nikada neću zaboraviti, ja ću dojti po tebe.
Pogledao me pravo u oči, i kao da me upitao..."Obećavaš?"
- Obećavan ti – rekao sam i privio ga uz svoje grudi da ne vidi osjećaje što su bez najave stigli na moje obraze.
- Samo budi dobar i ja ću uvik biti uz tebe, jer na ovome svitu najviše volin tebe i jednu tuku koja me ne razumi. Ne znan di je ona sada, ali tako bi je voli viditi još jedan puta. Eh, Dolores... – počeo sam govoriti sam sa sobom: - ...ako bi me išta moglo oživiti, to je tvoj osmijeh.
Ovo je bila jedna od onih noći bez sna. Nikako nisam mogao zaspati. Uspomene i osjećaj da sam bio u krivu, progonili me kao lovci žedni...moje isprike. Ne znam koliko je bilo sati kad sam nekako ustao i, za stolom u hodniku, počeo pisati ono drugo pismo koje se rodilo u meni danas nakon što mi Eni otvorila oči.
- 22:00 -
utorak, 09.03.2010.
6
Dok su vani tulile sirene i grmjele petarde, prisjećah se mojih dočeka Nove...pred očima mi bio postavljen stol prepun hrane i pića. Čudno, ovoga trena ne osjećah nikakvu želju da gucnem i jednu jedinu kap nekog pića. Čak ni kruškovca. Upitah se zašto? A onda mi u misli dojedre riječi: Dođite k meni i ja ću vam dati žive vode da više ne žeđate, i tko god uzme ove vode, kažem vam, nikada više neće biti žedan...
Je li to bilo to?
On mi je dao vode...Njegova mi riječ postade i hranom i pićem. O, kako su istinite bile one riječi. Toliko sam godina pio, i u čaši tražio utjehu i mir. A Mir bijaše sklupčen u mračnom i hladnom kutku moga srca...samo mu je trebalo pružiti ruku... Kaže se da smo svi mi djeca u duši. Razlika je samo koliko je dubok i mračan onaj hladni kutak u kojem to dijete čuči. A On nas, sav u suzama, moli i preklinje da ga primimo za ruku i izvedemo na svijetlo. Što se više pravimo gluhima na Njegove suze, to se onaj kutak produbljuje i zatamnjuje. I otuda valjda ona hladnoća, onaj strah, onaj neobjašnjivi drhot tijela koji me znao ponekad cijeloga zahvatiti.
Novogodišnje jutro. Bolnica izgledaše kao začarani zamak u kome je zli kralj naredio da se sve dobre želje zamrznu. A i što bismo poželjeli jedni drugima...puno zdravlja? Ja sam ipak poljubio mog malog prijatelja jer on bijaše djelić sunca koji je rastopio led oko mog srca. Cijeli se promijenio. Postao je ono veselo, razigrano dijete što ponekad svojom razigranošću zna doći na živce. Ali mene, naprotiv, njegova živost nije živcirala, već održavala na životu, jer činilo mi se, ako zaspem, da se više neću probuditi. Sandra je primjetila da slabo jedem.
Za samo tri četiri dana bolest me cijelog obuzela. A možda je Vila učinila ono što je zamolih učiniti. Možda je svu moju energiju prenijela u ovo malo plavooko tijelo.
O, kako sam joj bio zahvalan.
- 22:53 -
utorak, 02.03.2010.
7
Probudila me Jovičina ruka kojom me dozivao ustati. Kao da pogledom moliše: "Ustani, jer ako ne ustaneš odvesti će te u onu sobu iz koje se nitko ne vraća." Nisam mogao njegovim plavim očima reći ne.
Doktori su me odmjeravali ispod oka i zatim se pogledavali kao da sklopiše neku opkladu koliko ću još izdržati.
Nisam ništa jeo.
Nekako sam osjećao da je kraj blizu. Moja misija je kratko trajala. Žalio sam što prije ne otvorih oči, jer možda bi još neka duša izašla vani iz one žice i našla svoj mir.
Stara godina.
Stajao sam naslonjen na radijator kraj prozora i zamijenio Sašu svojim pogledima u prazno. Nije me ni Jovica mogao oraspoložiti. Želio sam mir. Želio sam umrijeti na miru. Došlo mi je da sam odem u onu sobu i sačekam ono što je dolazilo po mene krupnim koracima.
- Dobro mi došla, hladna smrti moja, u ovo slabo tilo umiveno grihom i gorčinom. A da nisi malo uranila? – rekao sam sam sebi i na zamagljenom prozorskom staklu nacrtao srce.
Misli mi opet odlutale k njoj. Kakve su bile moje šanse vidjeti je? Nikakve. Da je nazovem na telefon? A što bih joj rekao? Da odem i da cijeli dan prosjedim u kafiću nasuprot njezina stana? Pa da ju vidim u zagrljaju drugoga. Sjećah se dana, kada jedno drugome obećasmo vjernost do groba. Baš. Tko zna s kim je ona sada... Kada mi ova misao prošla kroz glavu, srce je istog trenutka osjetilo njenu namjeru. Opet je onaj zli glas htio posijati očaj u mojoj svijesti. Nije uspio.
- Da bar ona bude sretna. Bože, budi uz nju i neka uvik bude zdrava i sretna – rekao sam samome sebi.
Ipak misao na nju me slomila. Sjeo sam na krevet, kad je ušla Gordana i rekla:
- Vili imaš posjet!
Odjednom je srce zakucalo brže: - Eni ..
Nije bila Eni, već ona časna sestra s kojom smo razgovarali ispred crkve. Ušla je u sobu, kleknula kraj kreveta, uzela mi ruku i poljubila je.
- Hvala, hvala... – govorila je kroz suze.
Osjećao sam se neugodno jer su prisutni u sobi gledali u nas. Ustao sam i zamolio je da odemo u hodnik. Sjeli smo na klupicu.
- Odlučila sam vas poslušati. Odlučila sam uzeti svoj križ i Njemu služiti na drugi način, onako kako je tražio od mene. Tražim vas već danima po bolnici kako bih vam se zahvalila za sve što ste učinili za nas...– stavila je ruku na svoj trbuh.
- Nemojte se zahvaljivati meni, nego se Njemu zahvalite. Ja san samo sluga koji je napravi ono što se tražilo od mene. Nikada ne zaboravite koliko je velika Njegova milost. Možda će On jednoga dana od vas tražiti da budete nečiji anđeo. Molite se da prepoznate taj dan.
Gledala me u oči i htjela još nešto reći, ali su se riječi utapljale u suzama. Nije trebala ni govoriti. Sve je stalo u jednu jedinu riječ – hvala.
- 23:31 -
srijeda, 24.02.2010.
8
Jutros nisam imao snage Jovici skrivati koliko loše se osjećam. Zabrinuto me gledao, čvrsto stežući delfine na grudima.
Primjetio sam da me i onaj ćutljivi mladić tugaljivo mjeri ispod oka. Nisam ni ovog jutra ustajao na doručak. Na jutarnjoj viziti, doktor mi je rekao da će mi dati nešto protiv bolova, a ja sam mu odgovorio da je dobro dok me boli – barem znam da sam živ. Slegnuo je ramenima i vjerovatno pomislio: "Kako hoćeš!"
Oko deset sati ujutro, došli su neki ljudi, muškarac i žena, i pitali za Jovicu. Zaigralo mi srce jer sam pomislio da su to njegovi roditelji, no moje je oduševljenje brzo nestalo kad se predstaviše.
Novinari.
Lovci na čuda. Kud prije?
Nekako su doznali za dječaka koji je izašao izvan okvira suvremene medicine tako što je jednostavno – ozdravio! Pobijedio bolest! Htjeli su razgovarati sa svima. Najprije su nešto upitali Sašu koji je prozirnim pogledom gledao kroz njih, onda su otišli do nekog starijeg čovjeka koji je zauzeo Dinkovo mjesto.
- Ja vam ništa ne znam. Ja sam vam tek došao – bile su njegove izjave.
No međutim, Piz je bio malo opširniji i susretljiviji. Opisao im je ono što je znao. Naravno da je preskočio onaj dio u kome je uživao u Jovičinom plaču. Zapravo im i nije rekao nešto senzacionalno. A onda su došli do mene. Jovica je sjeo na moj krevet i preplašeno me uhvatio za ruku.
- Ma ne plaši se. Ovi nas ljudi samo oće nešto pitati.
- Tako je.
Videći kako je preplašen, zamolio sam ga da ode kod sestre i donese mi malo čaja. Nakon što su se predstavili najprije su htjeli znati da li se što neobično događalo s Jovicom.
- Kako mislite neobično? – upitao sam.
- Pa, liječnici su ovaj slučaj proglasili medicinskim čudom. A svako čudo povezuje se sa religijom. Da li je dječak religiozan?
- Ne znam što vam to znači, ali vam mogu reći da on ne krade, ne laže, ne ubija, ne čini zla nikome.
- Htjela sam upitati da li je kršten? Da li je vjernik?
- Je. Otac ga je krsti nakon što je doša sa sjednice Centalnog komiteta, a u crkvu ga je vodi svaku nedilju posli emisije Dozvolite da se obratimo.
- Hm. Vidim da se vi volite šaliti. Ali čini mi se da su vaše šale malo grube. Ako ne želite govoriti samo mi recite. Ja ću onda malo popričati sa dječakom.
- Šinjorina, ako popričate malo sa njim, onda ćete stvarno imati o čemu pisati.
- Kako to mislite?
- Pa tako, lipo! On već misecima ni progovori niti rič. Od onoga dana kad mu je neko reka da su ga roditelji ostavili da umre ovdi među ovin živin mrtvacima. Učinite da progovori i imati ćete svoje čudo.
- Nisam znala.
- Možda ste se tribali malo raspitati o njemu prije nego ste došli. Još ste ga mogli pitati di su mu mama i tata. A onda sigurno ne znate ni što je sve mora proživiti na ovome odjelu. Jer dok je vojska, čiji je pripadnik i njegov otac, bombardirala naše gradove i sela, i ubijala nedužne ljude i dicu, on je ovdi mora trpiti poniženja i uvrede na račun svojih roditelja, koje ni kamen ne bi moga podniti jer bi ga sva ona silna mržnja usitnila u prašinu bolje nego ijedan čekić.
- Vidim da ste dobri s njim – rekla je i pogledom dopratila Jovicu do mene.
- On je moj mali prijatelj... – osjetio sam bljesak ponosa u njegovim očima na ove moje riječi.
- Da van rečin ča se dogodilo, vi biste me proglasili ludin. Ili vi ili vaši čitatelji, ni važno. A ja ne želin bacati biserje pred svinje.
- Znači vi znate što se desilo? – pogledali su se i ponadali da će konačno otkriti nešto više.
- Znan.
- Pa recite nam.
- Svake godine na svoj rođendan, šumska Vila ispuni jednu želju, onu koja se njoj učini najiskrenijom...
- Linda, ma daj, hajdemo odavde. Vidiš da nam se ruga – progovorio je konačno i muški dio ekipe.
- Krivo sam vas procijenila. Sa vama se ne može razgovarati – rekla je ustajući sa susjednog kreveta.
- Ipak hvala vam na podacima o Jovici.
- Ha... – izmamili su blijedi smiješak na moje lice: - Ovako je meni ciloga života. Cili život govorin istinu i niko mi ne viruje.
Razočarani su napustili sobu.
- E, moj prijatelju. Vidiš, to su ti slabi novinari. Mislu samo na to kako će popuniti prazne stranice u svojin novinami. Zato i pišu svašta. A što veću svaštariju napišu, to se te njihove novine bolje prodaju. A kad im rečeš istinu – onda ti ne viruju. Ako poželiš biti novinar kad odrasteš, onda moraš znati da pisanjem moreš ljudima puno pomoći. Ali uvik moraš pisati istinu, i samo istinu, jer novinar bi zapravo triba biti ruka istini koja će pomoću njega progovoriti. Ma neću te daviti ovim mojim teškim mislima, nego ajde donesi pričice pa ću ti čitati.
Ovo malo uzbuđenje bilo je sve zanimljivo što se danas dogodilo.
Čuo sam kako sestre pričaju da će Jovicu premjestiti u dom za siročiće i ta me vijest toliko rastužila da sam jedva zaspao.
- 20:52 -
ponedjeljak, 22.02.2010.
9
A već mi ovo jutro pokazalo da je lakše umrijeti nego nadati se. Nisam mogao ustati pa preskočih doručak. Jovici se opravdah kako sam malo umoran i da ćemo popodne učiti brojeve i slova. On je bio nekako pun energije, skroz drugačiji dječak od onog koji me dočekao prvog dana u ovom ustajalom predsoblju smrti. Žudio sam za bilo kojim mirisom polja...za mirisom svježih ruža. Umjesto njega, osjećah samo zadah truleži. Opet je u meni zaigrala ona slika uvele trave neprirodne žute boje i oštar vonj...vonj smrti. Cijeli ovaj odjel bio je jedna velika livada na koju je netko izlio tonu otrova i svi smo se polako sušili i trunuli. Osim jedne ružice koja je prkoseći svim zakonima razuma, stajala uspravno posred livade. O, kako sam uživao gledati je. Videći nju, nada se u meni probudila kao dinosaur tisućama godina zarobljen u ledu. Samo kakve su šanse dinosaurusa preživjeti u ovome svijetu?
Jedva ustadoh na ručak. Mala me ručica mog prijatelja podigla, inače bih još uvijek ležao i gledao u prazno kroz prozor. Zašto sam se ovako osjećao? Trebao sam biti sretan jer se pred mojim očima dogodilo čudo. Jesam li ja to bio ljubomoran što Vila nije i mene ozdravila? Hm, na ovu misao sam se cinično nasmijao i shvatio što je Zli htio postići iskoristivši moj trenutni umor i malaksalost. Opet me počelo gušiti i borio sam se za svaki udisaj zraka. Nisam mogao stajati na nogama pa sam legao na krevet. Žudio sam za svježim morskim zrakom. Jutarnjom rosom. Zvijezdama. I mjesecom... I kroz zatvorene oči čitao sam riječi zapisane u meni, zadnjeg dana jednog sretnog ljeta...
Zadnja dica lita
Dok more guca zadnje dite lita
oškuri san se gledajuć ga očima u oko
uze ja san sto njegovih slika
i zakopa ih u srcu duboko duboko.
Vratit će se one ove zime
kad pod oblak svoje noge skriju maestrali
kad zubi pružu juga i bure zviri
vratit će se one ove zime
a krasit će ih biserni okviri.
Da mi se tada opiti mjesecom obasjanim morem
i zaboraviti sebe,
ispio bih do dna sve oceane i brige razbio u trenu,
da mi se tada najesti slanih komadića maestrala
pa sit i napit prileći u sjenu,
okripila bi zora dušu umorna mi tila
obraze na licu zasikle bi suze tupe
možda osmijeh ili barem smiješak sunca
popustio, na remenu života, tugu za tri rupe.
Mignulo mi i umrlo na rukama zadnje dite lita.
U daljini, probili mu grudi oštri rubovi planine,
srce rasikli na pola
obije polovice uzele plave dubine...
I sa njim je umro jedan dio mene.
- 20:54 -
subota, 13.02.2010.
10
Čim sam se probudio ispunio me neki čudan miris. Kao onaj iz jučerašnjeg sna. Ruže. Jasno sam osjećao vonj ružinih cvjetova.
Potražio sam ih pogledom ali njima ni traga. Ustao sam i poput psića njuškao po sobi. Miris me jasno doveo do Jovice koji je izgledao nekako drugačije. Obrazi mu poprimiše lijepu rumenu boju, više nije bio vruć niti je teško disao. A cijeli je mirisao na ruže.
Čak je i Sandra ušavši u sobu primjetila:
- Ajooj ali lijepo mirišu.
Probudio se i Jovica i tajanstveno mi se nasmiješio. Kao da zna nešto što ja ne znam. Ili sam to, možda, ja sam zaključio jer njegov smiješak bijaše uistinu drugačiji, tako iskren i srdačan da sam očekivao kako će svaki čas progovoriti i reći: "Diž se Vili, ajmo na makijato."
Ova je misao i mene nasmijala. Još nikad nisam, ujutro se probudivši, osjećao ovakav mir i spokoj. Možda je onaj miris ruža zaslužan za to. Ruže? Probao sam nosem opet potražiti onaj predivni miris, ali on bijaše još jedino spremljen u mom sjećanju. Nestao je.
Jovica je ustao i krenuo na WC. Čudno me pogledao kad sam ga poljubio u kosu i pomirisao.
Mislio sam da sam skrenuo. Ali zar i Sandra nije osjetila isti miris ruža. Bar znam da nisam lud.
Čudno.
No tek nakon ručka doživio sam pravi šok. Jovicu su opet odveli na pretrage. Ovaj puta došao je neki sijedi doktor i upitao: "Je li to ovaj dječak? Ajde baš da vidimo."
Nisam znao o čemu se radi, ali ovaj put moj mali prijatelj je mene tješio pogledom: "Ma eto me odmah. Sve će biti u redu."
Nije se vratio do ručka i bio sam zabrinut. Ustao sam i šetao hodnikom kao profesor Baltazar, dok mislima bijah uz mog Jovicu.
- Eto, ja mislio da je bolestan a on igra nogomet u hodniku.
Nemoguće...ovaj glas nisam čuo više od godinu dana, ali da je prošlo i tristo godina nikad ga ne bih zaboravio.
- A di si ljudino! – povikao sam sa vrha stubišta i požurio dolje u Ivanov bratski zagrljaj.
- Misli san da te više nikad neću viditi – govorio sam suzdržavajući suze.
- A ja sam znao da ćemo mi još odigrati koju partiju na boće.
- Jesi nauči igrati ili si i dalje redoviti platiša gemišta lokalnim linčinama.
- Da naučio! Najbolji sam.
- Eh, da mi je i to viditi. Daj ajmo gori sisti, ča smo stali ovdi nasrid skala.
Sjeli smo na klupicu još uvijek snimajući pogledom jedan drugoga.
- E moj Ivo, ja znan da izgledan ko avet na godišnjem odmoru ali da tebe ko vidi u ponoć kraj groblja, digle bi mu se vlasi uzrak. Što se to dogodilo sa tobon? Zašto si tako obučen? Pa smrza si se!
Bijaše blijed, upalih očiju, kao da je smršavio više od petnaest kila. A tanki šuškavac nije se nikako uklapao u ovo godišnje doba.
- Ispričati ću ti, ali mi najprije reci kako si ti, jer ja sam tebi došao u posjet a ne ti meni.
- Ma ja san ti super. Još da mogu zaigrati na boće, ne bi se nikad mako odavde. Eh, i jedino me nervira ča nemaju mrzloga vina da zamišan ku koli bevandicu.
-Nikad se nećeš promijeniti. Uvijek ćeš ostati isti – izmamio sam smiješak na blijedo lice. - A kako tvoja pluća?
-Ma ko nova. Malo sam izaša na Božić u šetnju pa sam pokupi neku virozu i malo me boli glava, ali ča je to za me. Sićaš se kako ja ličin prehladu.
- Rum-rum punčom!
- A nego! Ne sićan se kad san zadnji puta bi bolestan. Ali evo, nema rum punča i gripu nema ča potirati iz mene.
- Ma daj budi ozbiljan – raširio je osmijeh.
- U životu nisan bi ozbiljniji.
Valjda je skužio da ne želim pričati o bolesti pa me upitao kad sam se probudio iz kome.
- Kad su u okolnim selima počeli pretakati vino pa su zavonjali cili grad. Lipo do bolnice je doleti onaj slatkasti miris mladoga vina...
Nasmijao se i duboko uzdahnuo:
- Dobro...dobro. Ja ću ispričati tebi a onda ćeš ti meni reći što se događa s tobom. Važi?
- Ja san uvik za dogovor. Slušan.
- Vidim kako me gledaš...u ovoj odjeći.
- Je. Znam da si se odreka poziva.
- Krivo znaš. Nisam se ''odreka'' poziva. Moj poziv je bio i ostao služiti Bogu. Na ovaj ili onaj način.
- Misli san reći da nisi više svećenik.
Pognuta glava odgovorila mi je umjesto riječi.
- Daj izgoriću od znatiželje. Što se dogodilo?
- Ahh...sićaš se da sam ja oduvijek bio malo drugačiji svećenik od drugih. Riječi iz evanđelja mogu se protumačiti na tisuću načina, baš kao i tvoje pjesme, ali i sam znaš, samo je jedan način ispravan. Ja sam oduvijek slijedio svoje srce koje je Isusove riječi shvaćalo na nevini dječji način. No baš je On i rekao da ako želimo u Njegovo kraljevstvo moramo ga primiti kao djeca. I sam znaš ako gledaš TV Ili čitaš novine, da Crkva svakodnevno traži povrat nacionalizirane imovine, čija se vrijednost mjeri u milijunima. Danas mi svećenici više ne idemo pješice i ne vozimo bicikle nego nove golfove, audije. Čak imamo i cjenik; toliko i toliko za sprovod, toliko za misu, toliko za vjenčanje, krštenje...ima li to smisla? Gdje su se izgubile one Isusove riječi bogatom mladiću koji ga upitao što mu je činiti da baštini život vječni:
Ne čini preljuba!
Ne ubij!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
Poštuj oca svoga i majku!
A kad mu ovaj odgovorio da je sve to čuvao još od mladosti Isus mu zgrne užareno ugljevlje pod noge riječima: Još ti jedno preostaje: sve što imaš prodaj i razdaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom; jer mladić bijaše silno bogat.
Kako mi, crkveni ljudi, mislimo ući u Njegovo Kraljevstvo? Zar smo zaboravili da će lakše deva proći kroz iglene uši nego bogataši u Kraljevstvo Božje.
Kako ja mogu nedjeljom na misi propovijedati ove riječi a na vijestima u podne se govori kako Crkva deložira neku staricu iz nacionalizirane crkvene imovine? Kako ja, vozeći novi audi mogu dečkima od 15-16 godina biti uzor u skromnosti i siromaštvu? Pa zar nije Isus čije ime prizivljemo kad god se sjetimo, na magarcu ujahao u Jeruzalem. Ne na blindiranom papa mobilu, ne na golfu petici nego na
magarcu. Nije li se Isus rodio u štalici među ovčicama? A mi, Njegovi učenici, danas živimo u zgradurinama vrijednima ko zna koliko novaca. Objašnjavaju slijepci slijepcima da je to današnja ljudska potreba, napredak. A ja te slijepce pitam da se Isus imao roditi danas, gdje bi se rodio? Koji bi auto vozio? U kakvoj bi kući živio?
Nemoj misliti da ja govorim protiv Crkve. Pa Crkva je tijelo Kristovo. Nešto u meni želi progovoriti, ponavljam – ne protiv Crkve, nego protiv Zloga koji čini da ljudi jedno govore a sasvim drugo rade. Pa nije Isus tako učio... Zamisli da sam sve ovo izrekao u doba inkvizicije...pa spalili bi me na lomači.
Zamisli sad nekog velikog svećenika koji me pod mukama ispituje i traži od mene da priznam kako je to Sotona govorio iz mene, kako me Sotona tjerao raditi i na taj način pomagati ljudima, kako me Sotona slao u kafiće i diskoteke, kako me Sotona tjerao ne uzimati novac od ljudi, nego svojim rukama zaraditi za hranu, kako me Đavao natjerao ne uzeti auto, nego dnevno pješačiti i do petnaest kilometara... Jesu li ovo djela Đavlova ili Božja? I ne bih li bio lažac da ih Đavlu pripišem? Odreći se Boga – nikad! Ja nikoga nisam sudio što vozi skupi auto i što naplaćuje blagoslov, nego je to bilo nešto što se u mom srcu kosilo sa mojom vizijom Njegovog učenika. Zato sam i propovijedao u crkvi da sam čuo ljude kako govore zašto ne idu u crkvu. A njihovi razlozi su bili; što ću tamo kad vidim ko sve sjedi u prvoj klupi...ili, popovi su se pogospodili i voze dobra auta...ili, onaj svećenik non stop govori o politici...
Na ove njihove primjedbe odgovarao sam da tko se to od nas smije nazvati vjernikom, kršćaninom kad dozvoli da ga sablazni običan auto. Zar će zbog auta okrenuti Bogu leđa? Zar će zbog ljudi koji imaju jednako pravo na Božje nasljedstvo – Negovu riječ, jer svi smo mi Božja djeca, zar će zbog braće svoje okreniti Bogu leđa? Kakvi smo mi onda kršćani? Zar će zbog svećenikova uplitanja u politiku propustiti raj? Pa i mi svećenici smo samo ljudi. I mi griješimo... Zar ne bi bilo kršćanskije pomoliti se Bogu za svog svećenika? Zamoliti Boga neka učini da moj svećenik progleda. Ali kako ljudi mogu moliti Boga da svećeniku izvadi trun iz oka a balvana u njihovu da niti ne spomenu? Lakše je ogovarati i kojekako pravdati samome sebi svoj nedolazak u crkvu, nego reći: Bože ti si svemoguć, učini da ja slijepac progledam pa da mogu i svom svećeniku otvoriti oči.
Kad sam jednom izlazio iz diska, na vratima je stajala grupica mladića i djevojaka. Prošao sam kraj njih, i jedan koji se htio napraviti važan reče mi iza leđa: ''Nisam znao da i popovi idu u disko.'' Ja sam se okrenuo i riječima primjetio da na vratima ne stoji natpis da je popovima ulaz zabranjen. Ali i da piše ja bi ušao jer ja sam frajer.
Onda sam ga upitao: ''A jesi li ti frajer? Eno na vratima moje crkve nema natpisa da je mladićima zabranjen upad. Pa ipak se ni jedan ne usudi ući kroz njih.''
Skoro me nasmijao njegov zbunjeni pogled.
''Ako si frajer, dođi u crkvu i odsjedi tamo mirno četrdesetak minuta. Sigurno će ti biti lakše nego meni slušati ovo revanje petnaest minuta!''
Nasmijao sam ih i sjeo među njih. Čak su me i počastili čašicom vina. Isprva im je bilo nelagodno pričati, ali kad sam ih malo oslobodio napetosti pitanjima; odakle su, i o njihovim motorima, oni su sami skrenuli razgovor na temu o Bogu. Jer ne možeš biti u tami a da se bar na trenutak ne okreneš i pogledaš u svijetlo. Upravo su mi se onim razlozima od maloprije pravdali da ne idu u crkvu.
Ja sam ih slušao i njihove riječi me podsjetiše na simpatično glasanje psića kad tek počnu lajati. Njihovi razlozi su bili baš kao i oni đački kad zakasne u školu pa reknu – probušila nam se guma na trajektu! A onda me jedan od njih upitao zašto sam odabrao biti svećenikom. A ja sam na to njemu postavio pitanje. Upitao sam ga da li on ima makar jednog dobrog prijatelja, nekog do koga mu je toliko stalo da bi i život dao za njega. I da li on može za nekoga reći da je njegov prijatelj i da bi taj netko dao svoj život za njega. Pogledavali su se međusobno i kad sam u njihovim očima ugledao onu djetinju radoznalost, što kao mjesecima suha zemlja zna gledati u nebo, Duh Sveti počeo im je govoriti:
''Možda niste o ovome nikada razmišljali, ali ako u svome životu nađete i jednog čovjeka koji bi za vas dao svoj život, onda možete reći da ste sretni. I taj čovjek se uistinu može zvati vašim prijateljem. No, takvi su jako rijetki. Gotovo da ih i nema. A sad zamislite da imate nekoga takvoga a da ni sami ne znate za njega, jer pravi se prijatelji poznaju tek u nevolji. Zamislite da ste obolili od neke teške bolesti srca i samo vas drugo srce može spasiti. Ležite u bolnici u dubokoj nesvijesti i osuđeni ste na smrt. Ali gle čuda, dođe vaš prijatelj kod liječnika i reče: Uzmite moje srce i dajte ga mome prijatelju.
I kad se vi nakon operacije probudite, uz krevet ugledate sretno lice majke, oca, sestre i brata. I već sutra budete bolje, a za par tjedana počnete i šetati po svježem zraku. I šetajući tako, prođete pokraj groblja i pogled vam sasvim slučajno padne na jedan mali neugledni spomenik i na dvije sitne riječi ispisane na njemu. Ime i prezime vašega prijatelja. Vratite se kući i pitate roditelje što mu se dogodilo. I oni vam reknu, iako su vas željeli poštedjeti stresa i osjećaja koji bi vas obuzeli tim saznanjem. A vi ga se niste ni sjetili od kada ozdraviste. Ili ste možda bili čak i ljuti jer su vam svi dolazili u posjet, a samo on nije. A on je došao ali ga vi niste prepoznali jer on više nema tijela. Samo srce što sada kuca u vašim grudima. Zapravo, nije ni odlazio od vas. I kad to spoznate, kad vas obuzme tolika tuga i kajanje što ste posumnjali u svog prijatelja, poželjeti ćete da ga bar još jednom možete vidjeti i reći mu...oprosti. Ali, je li to moguće? On je umro. Razum će vam govoriti da je umro, a savjest će vas tjerati da idete na mjesta na kojima ste se igrali, na mjesta koja ste zajedno voljeli. Možda u neku odavno izgorjelu staru kuću koja je u vašoj mašti bila prekrasan dvorac a vi vitezovi okruglog stola. I kad poslušate svoju savjest, a hladan razum ostavite doma, na sigurnom i toplom mjestu, i otiđete u tu kuću...dogoditi će se čudo. Čim uđete, srce će vam zaigrati. Osjetiti ćete čitavim svojim bićem njegovu prisutnost, činiti će vam se da letite, biti ćete neopisivo radosni. Jednostavno ćete znati da On je tu. I kasnije ćete se uvijek vraćati u tu staru, kamenu, napuštenu kuću, koju su ostali ljudi obilazili u širokom luku budući ih ništa nije vezalo za nju, jer tvrda srca nisu u zgarištu mogla prepoznati prekrasan dvorac. I tamo će vas zauvijek vući srce, vaše novo srce koje vam je poklonio prijatelj. I ne treba biti frajer da bi došao tamo, je li?'' – upitao sam onog dečka. Možda više nikada ne sretnem tu djecu, ali se nadam da će ih one riječi pratiti cijeli život i da će shvatiti o kome sam im prijatelju govorio.
A ti...dragi moj prijatelju, pitaš me što se dogodilo. Dogodilo se to da sam ja slijedio Njegov put onako kako je On učio. Odbio sam dobiti auto na korištenje jer, hvala Bogu, mlad sam i zdrav i ono će biti potrebnije nekom starijem bratu svećeniku. U svećeničku kuću primio sam obitelj izbjeglica, oca i majku s troje djece. Svoj kruh svagdanji zarađivao sam pomažući ljudima u polju ili dajući im ruku gdje god im je bila potrebna. Zidao sam kuće, pituravao brodice, išao na ribe, a novac koji sam službeno dobivao od Crkve davao sam onoj obitelji.
Ljudi su to ispočetka gledali s nevjericom ali su me ubrzo prihvatili kao svoga. Nikada im nisam tražio novac nego sam ih molio za voće, povrće, ulje i sve ono što bi mi ponestalo a trebalo mi je za svakodnevni život. Nemoj misliti da sam ovime zaboravio na svoje svećeničke dužnosti. Naprotiv, radeći s ljudima imao sam ih prilike vidjeti, upoznati i reći im koju Njegovu riječ, jer nitko od tih ljudi nedjeljom nije dolazio u crkvu. Neki su se rugali sa mnom, ali neke sam i iznenadio kad bi me nakon cjelodnevnog rada upitali za plaću, rekavši im neka dođu u nedjelju u crkvu – da je to moja plaća. I ljudi su počeli dolaziti u crkvu. Prije je na misi bilo tridesetak starica i petero dječice. Ni jedan mladić. Ni jedna djevojka. Ni jedan odrasli muškarac. Nemoj misliti da sam ih sve privukao. Ali ne zaboravi ono da je na nebu veća radost radi jednog obraćenog grešnika nego radi devedeset i devetorice kojima ne treba obraćenja. Znam da me ti razumiješ jer i sam si zapisao: "Ako i jednome od vas pomognem vratiti vjeru, primio sam svoju plaću."
Prestao je govoriti. Vidio sam na njemu da je iscrpljen pa sam mu otišao donijeti soka i keksa da se malo osvježi. Nastavio je pričati:
- Najteže mi je bilo vidjeti crkvu bez mladih ljudi. I zato sam, navečer odlazio do kafića u kojima se okupljala mladost ili bi ih preko dana pozivao da odigramo koju partiju nogometa ili košarke. Onima koji su svećenika vidjeli kao ozbiljnog čovjeka uvijek obučenog u crno, i koji se na danjem svijetlu pojavljivao samo kad ima svećeničke obrede, ovaj moj način da ljude približim Bogu nije se svidio. A nije im se sviđalo pogotovo to što sam bio upoznat sa svim javnim tajnama u mjestu i nedjeljom u propovijedi pokušao ponuditi moje riješenje nekog problema. Na primjer, jedna je djevojka ostala trudna s mladićem koji se drogirao i imao toliko zla u sebi da me zamalo nije udario kad sam mu se predstavio i htio razgovarati sa njim. Nije me bilo strah njegovih šaka, ali vidio sam da on sam sebi ne želi dobra i nisam mogao više ništa učiniti, osim moliti Njega da mu otvori oči.
- Koja je to cura? Je li iz našeg mista?
- Ne. Ona je iz drugog mista. Znaš da svećenika na otoku ima malo pa su me dopale voditi dvije župe. Ta je djevojka postala predmetom poruge u svom mistu, a ja sam dobro znao kako to ponekad može dovesti do tragedije. Jednom sam pomagao u susjedstvu i vidio ju kad je na tren izišla iz kuće kako bi nahranila psa. Na trenutak sam isključio miješalicu za beton i otrčao do nje. Rekao sam joj da imam nešto dječje robice koju je majka čuvala za moje dijete ali da mi vjerovatno neće trebati pa bih joj želio to pokloniti. Sva se bila smela i vidjelo se koliko joj je neugodno dok je nespretno skrivala plavu oteklinu ispod lijevog oka. Ali ja nisam popuštao i pristala je da joj donesem robicu, valjda samo zato da se što prije vrati u kuću kako je ljudi ne bi vidjeli pričati sa mnom.
Njena je obitelj; roditelji, sestra i brat živjela u staroj kući i znao sam da jedva krpaju kraj s krajem.
Sutradan sam joj otišao u posjet. Odnio sam joj svježeg voća, dva kompletića odjeće i cipelice za malo dijete, i nešto novaca što mi je dao neki povratnik iz Amerike za misu njegovim roditeljima – tako sam joj rekao. Robica ju je rasplakala, ali ja sam je utješio riječima da će zaboraviti na sve one uvredljive poglede, ogovaranja i muke, sve će to proći kada čuje prvi bebin plač. Pričali smo skoro dva sata. Nisam pitao odakle joj ono što je cijelo vrijeme bezuspješno skrivala pramenovima kose. Pretpostavljao sam. Njena me majka počastila kavom i zahvalila se od srca. Na odlasku sam pozdravio neku drugu djevojku, puno vedriju i snažniju duhom, koja je čak i dobacila da se vidimo u nedjelju na misi. Onu robicu nisam dobio od majke, nego sam to jutro išao u grad i prodao svoju kožnu jaknu na tržnici. Otuda mi i dječja robica i novci od Amerikanca.
- A vidin, i zato si tako ''teplo'' obučen. Luda glavo. Nego, je li mogu nešto pogoditi...
- Što?
- I meni se događalo nešto slično. Dakle, došla je nedilja i ti si je tako žarko očekiva, no ona nije došla.
- Uvijek sam govorio da ti imaš proročanskog dara u sebi.
- A onda si ti poče sumnjati u sebe. Toliko toga si ljudima napravi i pomoga im a oni tebe zaboravili...
Preplašio me kad je pognuo glavu i dlanovima prekrio lice, naslonivši laktove o koljena. Niz raširene prste, vrele suze kapale su na pod.
- I meni se to dogodilo. Samo ja san ima malo više sriće jer je On odma odgovori na moju malodušnost i očaj.
Ispričao sam mu sve o Eni, Ivi i o Monikinoj posjeti. Prestao je plakati i kao da mu moje riječi vratiše boju u lice. A onda je on nastavio pričati:
- Nije došla ni druge nedjelje i ja sam joj opet otišao u posjet, no ovaj put je njen otac otvorio vrata i grubo me otjerao riječima da on ne treba nikoga da mu popuje. Nije mi dozvolio niti da je bar na trenutak vidim. Vraćajući se nazad bilo me sram jer sam mislio da se ona sama predomislila i da zato nije došla u crkvu. Nisam znao što učiniti. Pokušao sam od njenih prijateljica doznati nešto više, no otac nikome nije dopuštao da joj se približi. Bio sam očajan. Neki me glas vukao k njoj, ona masnica na licu nije mi davala mira i pozvao sam jednog policajca, koga sam poznavao, da mi pomogne. On je razuman čovjek i rekao je da će mi pomoći kao prijatelj, ali da službeno ne može ništa učiniti. Došli smo pred vrata i pokucali. Čim je otvorio vrata, njen otac je počeo prijetiti da će me zatvoriti u crkvu i zapaliti. Nije ga ni moj prijatelj u civilu mogao smiriti. A ja sam izvadio šibice iz džepa i rekao: "Dobro je. Evo šibice. A sada me pustite da vidim vašu kćer."
"Nije to moja kćer nego kurbetina šporka!" – nije prestajao psovati, nego je još otrčao u kuću vičući da će nas zatući sjekirom. U tom je trenu jadna djevojka istrčala iz sobe plačući: "Nemoj ta... nemoj". Ja sam je uhvatio za ramena i odvukao iz kuće u policijski auto. Da vidiš na što je sirotica sličila. Masnice po čitavom tijelu. Jedno oko skroz zatvoreno ogromnom oteklinom, na usnicama svježe zgrušana krv, a na rukama su se vidjeli tragovi i da je bila vezana.
Odveli smo je u stranicu odakle je policajac tražio savjet od svog zapovjednika. Trebali su se vratiti i pritvoriti ga, no ona nije htjela ništa govoriti. Samo je plačući vikala: "Pala sam, pala sam."
"Misli na svoje dijete" – rekao sam joj, a ona je još jače kričala da ga ne želi.
Mislim da je dobila živčani slom. Umirila se tek nakon što je stigao doktor i dao joj injekciju za smirenje. Nju su odveli u grad u bolnicu na pretrage, a ja sam otišao kući i povukao se u sobu tražeći od Njega snage i savjet da se ovo sve dobro završi. Ali nije krenulo po dobru. Već sam ti rekao da sam znao otići i do kafića, pa ponekad i do diska. Toliko sam želio pomoći tim mladim ljudima...da ti ne duljim priču, reći ću samo da me u diskoteci jedna djevojka zamolila za pomoć. Rekla je kako je zvala duhove i kako ju sada non stop opsjedaju. Zamolila me da ju primim u crkvi. Pristao sam i rekao da dođe u nedjelju na misu. Dogovorili smo se da će doći u subotu popodne, jer joj je subotom ujutro bila nastava, a u nedjelju je imala dosta obaveza – tako je rekla. No, nešto mi je bilo čudno kod nje. Imala je neki zli pogled, što sam objasnio sebi kao prisustvo duha koga je zvala. Javila mi je telefonom kako će malo zakasniti. U subotu, tek oko osam sati, došla je u crkvu. Na sebi je imala suknju do koljena i usku pripijenu majicu uz vrat – dolčevitu. Izvinila se što toliko kasni i počela pričati što osjeća kad joj se taj duh javi.
"Kad zaspem, ponekad u snu mi dođe neki muškarac ali nije sam. To su zapravo muškarac i žena u istom tijelu. Odjednom mi se udovi počnu grčiti i ja postanem potpuno nemoćna. Onda počnem osjećati kako dva jezika plaze svuda po mome tijelu i kako me četvore ruke diraju po nogama, rukama....''
Tako govoreći, sklopila je oči i počela se dirati. Ja sam stajao kao skamenjen. Naslutio sam radi čega je došla. Tada je rekla da joj se na tijelu pojavio neki znak koji nikako nije mogla protumačiti. I prije nego sam je upitao kakav znak, ona je podigla suknju otkrivajući svoje tijelo. Ostao sam zapanjen, a ona je uzela moju ruku, i stavila je na svoj donji trbuh govoreći: "Ovdje"
A tamo joj je bio istetoviran naopako postavljen križ sa obavijenom zmijom koja je u ustima držala jabuku. Pljesnuo sam je po licu i pobjegla je iz crkve bez riječi, kao zmija kad vidi čovjeka. Nisam je jako udario, ali znam da to ipak nisam smio učiniti. Da me nije primila za ruku vjerovatno je ne bih...ali onaj dodir je u meni izazvao takvu blizinu Zloga, da sam u taj tren ja zapravo htio njega udariti, a ne nju. No,
nakon svega ovoga krenule su priče. Ljudi su me počeli izbjegavati. Primjećivao sam cinične podsmijehe, a pogotovo su me boljeli oni za vrijeme Svete mise.
Nedugo zatim, nadbiskup me pozvao na razgovor. Bio sam iznenađen kako je dobro obaviješten o svemu. I o obitelji izbjeglica, i o mom fizičkom radu, i o mojim propovijedima, i o posjetu one nesretnice, te mi je savjetovao da se okanim tih dječjih igrica. Na što sam mu, ni sam ne znam zašto, odgovorio: Ako me ne primite kao dijete, ne, uistinu nećete vidjeti moga kraljevstva...gdje su se samo izgubile ove riječi i na koga li se odnose.
Ušutio je smrknuta lica kao da će mu iz očiju svaki čas sijevnuti pa rekao: "Čujem da ne uzimate novac kao naknadu za svoje svećeničke usluge, što nije u redu budući vas Crkva hrani i oblači pa biste i vi trebali k tome pridonijeti."
Badava sam primio, badava i dajem – govorio je neki glas iz mene - ...a nije li rečeno da se ne brinemo ni za hranu ni za odjeću jer će nam se milošću Njegovom sve to nadodati?
"Vidim da se volite praviti mudrim" – rekao mi je a ja mu odgovorio da mudraci nikada nisu imali žuljeve na rukama i pokazao mu svoje ruke. Kipio je od bijesa i rekao da je moje ponašanje i neposluh, te srdito odgovaranje svom poglavaru nedopustivo.
A onaj mu je glas iz mene mirno odgovorio da ako tko hoće među nama biti prvi neka bude svima sluga, jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.
A onda se izderao da je izlaziti u diska i kafiće noću, za jednog svećenika svetogrđe i bogohuljenje.
Tihe riječi da ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni, bile su kap koja je prelila čašu. Dok sam odlazio počastio me riječima kakve nisam čuo ni od prostih ljudi dok su u krčmi kartali. Vikao je da imam zloduha u sebi i da će me smijeniti i iz moje župe poslati negdje gdje ću imati dosta vremena za razmisliti o svojim postupcima i riječima.
Okrenuo sam se, rekao mu; učinite što morate, samo učinite to brzo, i otišao.
Kad ljudi postanu ''jaki'' i kad umisle da su veliki, onda vole vikati na druge da imaju zloduha u sebi. Da ih Đavao tjera na njihova djela. A i najnepismeniji seljak zna za uzrečicu: ''Vidi ga, bježi ko vrag od motike.'' Pa ako vrag bježi od motike, zar me on tjerao raditi? Zar je moj poglavar toliko oslijepio? Nisam ga osuđivao niti mu sljepoću uzimao za zlo, nego sam molio Njega da mu otvori oči.
Ubrzo se priča o onoj djevojci proširila po cijelom otoku. Iako nedužan, bio sam predmetom podsmijeha, poruge i pogrdnih šala na svakom koraku. Počeo sam gubiti vjeru. Zar mi ovako odgovaraju na moja dobra djela koja sam im učinio? Nevinoga su me pribili na stup srama. Roditelji više čak ni dječicu nisu puštali na vjeronauk. Ljudi su na ulici okretali glavu od mene kao da sam gubav. Jedini koji su mi ostali vjerni bili su gosti u svećeničkoj kući. No ubrzo je nadbiskup i njih otjerao prijaznim riječima da je sve dogovorio sa uredom za izbjeglice i da se pod hitno moraju odseliti iz Božje kuće jer je ona namijenjena samo svećeniku kako bi se u miru mogao odati molitvi i duhovnom životu. I ne samo to. Došao je u pratnji nekog čovjeka koji se predstavio kao policajac u civilu kako bi me obavijestio da me ona djevojka tužila jer sam ju namamio u crkvu i pokazivao prljave slike, te da sam je htio silom obljubiti. Upitao sam ih o kakvim prljavim slikama je riječ, a policajac je tada iz automobila doveo onu djevojku. Ušli su u crkvu i ona je iz jedne klupe među molitvenicima i pjesmaricama izvukla dvije pornografske novine. Upitao sam je zašto ovo radi. A ona mi odgovorila da se nada kako ću istrunuti u paklu. Odveli su me u policiju na razgovor, ali me nisu zadržali jer je nadbiskup uspio zataškati veći skandal budući je dobio ono što je htio. Slijedeći tjedan razriješio me mojih zavjeta. Bar je on tako mislio. Jer tko me može razriješiti od Njega? Nisam znao ni gdje ću ni što ću raditi. Odjednom je cijeli moj život postao besmislen.
- Naprotiv prijatelju... – prekinuo sam ga - ...tvoj život je tek sada dobi smisla, jer sve one križne puteve što si u korizmi izmoli ispod raspela, sada imaš priliku proživiti, osjetiti na svojoj koži što znači uzeti svoj križ i hoditi za njim. Sve ovo što ti se dogodilo, jedna je velika kušnja koju ćeš pobijediti samo ako ne izgubiš vjeru. Negdi sam pročita da se ni jedna žrtva ne može usporediti sa žrtvovanjem našega srca. I da nas On ne nagrađuje za uspjeh nego za strpljenje i za nevolje koje podnesemo u Njegovo ime. Nikakav uspjeh nije toliko važan kao savršena poslušnost, budući da upravo ona priprema put za djelovanje božanske milosti u našoj duši. Ovo su riči, a Isus nam je na križu to pokaza svojom mukom koju je do zadnjega daha strpljivo podni kao običan, slabi čovik. I Isus je upravo kroz tu slabost doni milost čovječanstvu. Mene je i samoga mučila ista stvar ko i sada tebe. Za koga? Za koga se isplati mučiti i žrtvovati? Ja osićan da nije važno oće li nam ljudi našu dobrotu uzvratiti dobrotom, važno je da smo mi poslušali i dali sve od sebe. A na Kraju se Dobro nikad ne može vratiti Zlim.
- Znam. Ali i ja sam samo čovjek. I mene ponekad kušnja nadvlada. I mene spopadne očaj i beznađe.
- Što je bilo posli?
- Sve je ovo počelo nakon što sam te posjetio, prije skoro tri mjeseca. Na Sve Svete sam održao zadnju misu u skoro praznoj crkvi. Zapravo propovijedao sam nijemim kipovima. Vani je lila takva kiša tri dana i tri noći da je onaj puteljak kojim smo išli na ribe, bujica iskopala i svu onu silnu zemlju i kamenje od par tona, nanijela tamo gdje stoje baričice. Ne bi vjerovao da je voda iskopala desetak metara put u dubinu. Crnike stare stotinama godina, i teške ko zna koliko, plutale su u uvali kao da ih je netko rukom tamo stavio.... Kad sam izašao iz policijske stanice, nisam mogao vjerovati kakvim su se lažima poslužili protiv mene. Otac one djevojke me tužio da sam i njegovu trudnu kćer htio zavesti. A zloduh iz njega vikao je da: "Ko zna možda je i ovo kopile njegovo." Sirota se djevojka nakon sedam dana ubila... Bacila se u bunar i našli su je samo radi onog njenog psića koji je svaki dan cvilio kod tog napuštenog bunara...
Zašutio je. Znao sam kako se osjeća. Svim srcem je želio nekome pomoći ali nije uspio. Cijelog će ga života peći savjest nije li mogao učiniti nešto više.
- Od tada svako jutro, svaki dan, svaku noć ne prestajem ju spominjati u svojim molitvama i tražiti od Njega da se smiluje sirotoj duši.
Zamislio sam se, pa ga upitao:
- Kako je izgledala ta cura?
- Mršavica, zelenkastih očiju, srednje visine, neobične kose...
- Crvene kose?
- Da.
- Crvenokosa trudnica – rekao sam i duboko se zamislio.
- Kako si pogodio da je imala crvenu kosu?
- Nemoj prestati moliti za nju. Nisi joj moga pomoći na ovom svitu ali je zato moreš pomoći tamo di je sada. I zato se nemoj prestati moliti.
Zamišljeno me je pogledao, i nakon nekog vremena što smo proveli u tišini, prvi rekao:
- Ne znam više što ću. Evo, ti si mi jedini prijatelj na ovome svijetu. Da mi nisu rekli kako su me zvali iz bolnice ja ne znam gdje bih bio sada. Tako mi je drago što te vidim – rekao je i zagrlio me.
- Ma znaš što, neću te gledati ovakvoga. Nisan te nauči viditi slaboga i bez vire, i bez nade. Jer upravo si mi ti uvik govori da nikad ne smin odustati od svojih snova. Zar si zaboravi čitati? Ili misliš da su ove nevolje ča su te snašle izbrisale iz tvog srca ono di piše da je Isusov put – tvoj put? Ja mislin da si ti samo umoran i da više ne čitaš, jer one riči niko i ništa ne more izbrisati. Zašto misliš da tvoj put triba biti lakši od Njegovoga? Ko te bičuje? Ko te tuče? Ko će te razapeti? A kolikima je pomoga.
Ako On želi od tebe da tvoj križ bude ovakav, zašto ga onda s radošću ne poneseš? Ili si možda dopusti da Sotona u tvoje srce zarije svoji zubi, tako što te obuzela sumnja? Nema drugog objašnjenja za tvoju malodušnost i očaj. Ovo ti govorin jer san i sam ovo sve proša. Ali sretan san jer mi On non stop kazuje put. I hvala mu radi toga. Doktori mi daju još desetak dana života, a ja bol gotovo i ne osićan. Je, pojavi se s vrimena na vrime i ošine me svojin bičen, ali ja neman vrimena biti bolestan. Neman vrimena sebe žaliti. Nemoj misliti da san ja jači od tebe. Naprotiv, ja san daleko malodušniji i slabiji, ali iskazana mi je milost, jer sam doživi da vidin kako Njegove riči – moje pisme donose ploda. Cili san dosadašnji život prove ko slipac ali hvala mu što je učini da progledan. Viruj, viruj jer ti ja to govorin. A znaš da ja nikad ne lažen. Nikad zlo ne more pobjediti dobro...nikad! Reci mi di sad živiš?
- Skoro sam mjesec i pol dana bio u bolnici radi upale pluća. Kad je ono na Sve Svete padala kiša bio sam sa ljudima koji su spašavali sve što se moglo spasiti pred bujicom. Cijeli sam dan bio mokar. I noć. Nisam htio nikoga moliti da me primi. Čekao sam da se netko sjeti i ponudi mi suhu košulju ili barem ognjište na kome ću osušiti svoju mokru odjeću. U crkvenu kuću se nisam mogao vratiti jer je novi župnik dobio naređenje da ne smije sa mnom stupiti ni u kakav kontakt. A moju su rodnu kuću, nakon očeve smrti, stričevi prodali i razdijelili među sobom, budući sam se ja odrekao svega. Nisam imao kuda. Lutao sam mokar i promrzao po pustom mistu. I znaš koga sam sreo? Znaš ko mi je pomogao? Strikan!
Sjetio sam se Strikana. Bio je to čudak kakvih ima svako naše malo misto. A nadimak je dobio po Strikanu iz Velog mista budući je uvijek skupljao smeće sa puta i stavljao ga tamo gdje mu je bilo mjesto. Živio je u jednoj ruševnoj kući, nekako izvan mista, uz sam rub gdje su počinjala polja. Nitko ne zna od čega je živio i kako se prehranjivao jer nigdje nije radio. Znali smo samo da je dugo godina boravio u Americi i da je bio u nekom njihovom ratu. Jedan se dan samo pojavio i uselio u staru kuću svojih davno preminulih roditelja.
- Još je živ? – upitao sam i bilo mi je drago čuti da mu je baš on pomogao, jer Ivo i ja smo Strikana uvijek poštivali i lijepo mu se javljali, dok su ga druga djeca oduvijek zafrkavala i činila mu svakakve gluposti.
- Ma živjeti će on sto godina. Sreo sam ga na cesti dok sam čekao autobus i htio otići što dalje odande. Kad me vidio onako mokroga pozvao me k sebi: - "ako velečasni nema ništa protiv da osjeti malo topline njegovog skromnog doma". Osušio sam se kraj vatre koju je u tren naložio. Dao mi je i jesti. Kod njega sam ostao tri dana. Ta tri dana neću zaboraviti dok god živim. Nego, znaš što me upitao prije nego me uopće pozvao kod sebe?
- Što?
- Kad je vidio da sam sav nikakav i da nemam kud, rekao je: "E moj velečasni, vidite vi što je život. Život je kurba, oprostite mi na izrazu, ali što je je - život je prava, ofucana, olinjala, podla, lažljiva, najgora kurbetina zaražena svim i svačim."
"Ne slažem se s vama."
"Ne slažete se sa mnom? A di su vam sada svi oni kojima ste pomogli? Di su oni koji su vam juhicom, friganim krumpirima i jajima na oko plaćali cjelodnevni trud na njihovim poljima?"
"Moje je pomoći i ne očekivati ništa zauzvrat."
"Aaa, je li? Vi ste onda stvarno drugačiji pop od svih koje sam imao priliku upoznati. Nego da vas još ovo upitan: Kao što ste primjetili, ja nikad ne idem u crkvu. Zanima me...a što da ja sutra umrem, biste li me crkveno sahranili ili bi jednostavno rekli; on me potjerao dok sam htio blagosloviti njegov dom, nije nikad ni centa dao za crkvu i nikada u njoj nije niti bio, što ja imam moliti za njega i crkveno ga sahranjivati?"
Odgovorio sam mu da nitko ne bi bio tako potreban moje molitve i crkvene sahrane kao on, jer ako mi za svoga života nije dozvolio da mu pokažem kako je Bog dobar, onda je moja dužnost da makar njegovoj duši olakšam put i pokažem koliko je On milostiv i velik. Pogledao me s nevjericom i tek onda pozvao u svoj dom. Dok sam ležao u bolnici, napisao sam cijelu bilježnicu dojmova o ona tri dana provedena s njim. Četvrti dan me spopala groznica, i on je, bez mog znanja, pozvao doktora koji me je hitno sproveo u bolnicu. Bolest me držala dugih mjesec i pol, možda i zato što nisam imao želje ozdraviti. Sjećaš se don Marijana?
- Kako se ne bi sića...
- On me primio kod sebe u tajnosti, i on mi je donio vijest o tebi. Da samo znaš koliko sam bio sretan i koliko sam te želio vidjeti.
- A ja san triba tebi dojti u posjet, ali eto, ima san mali eksident i natuka par rebara. Drago mi je da si doša. Nego kakvi su ti planovi? Di ćeš sada? Što ćeš?
- Ne znam. Ne znam kako ti ovo objasniti, ali ja sam znao da si se probudio. I prije nego mi je Marijan rekao. Ali opet, moram priznati da sam vjerovao doktoru koji te je otpisao. Ako se probudiš tvoja će patnja biti milijun puta veća. Najbolje bi bilo da zauvijek ostaneš spavati – tako mi je rekao.
- Ćučina! I sad ti ajde doktoru.
- Toliko sam te želio vidjeti i razgovarati s tobom a u isto vrijeme je jedan dio mene govorio kako bi bilo bolje da sam dopustio doktorima iskoristiti te za ''rezervne djelove''.
- Ma jesi lud! Mene za rezervne djelove. A ča bi to, molin te, na meni mogli iskoristiti? Na jedno oko san kratkovidan, na drugo dalekovidan, a na oba dva – ne vidin boje; iman klemave uši i nos ki mi oduvik čini problemi jer zapinje o svašta; zubi su mi u goren stanju od naših brodogradilišta. Sve u svemu – katastrofa! Kriva kičma, ravni tabani, vene po nogama – debele ko prst. Jetra, bubrizi i žuč su, tako reći, već konzervirani da se neće raspasti misecima nakon što partin, jer pelinkovac je bolji od formalina. Na želucu će se doktori moći učiti krpati, a da je prebrojiti čiri ča su po njemu... Jedino ča mi moru uzeti je srce. A vidiš, meni cili život govoru da nisan normalan jer da nisan ko drugi. A radi čega? Radi ovog divljeg srca ča mi buba u prsima. I da mi uzmu srce i stavu ga u nekoga drugoga ''normalnoga''? Ja mislin da ne bi hodilo. Dobro si ti učini. Evo mene sada ovdi sa tobon i mi lipo ćakulamo. Neka ja ovako patin, još bar pedeset godin. Baš mi se svidilo.
Počeo sam kašljati jer sam govorio brzo i uzbuđeno. Na tren mi je ponestalo zraka pa je on nastavio:
- Znači li to da si protiv darivanja organa?
- Ma nek uzmu sve...šali san se. Ali zbilja mislin da ne bi baš puno imali koristi od mene.
- Drago mi je što sam povjerovao onom glasu koji mi je rekao da se treba uvijek boriti do kraja.
- E takovoga te oću čuti! Nego Ive, oćeš mi učiniti jednu uslugu?
- Reci.
- Obećaj mi prije da oćeš.
- Znaš da bi za tebe učinio sve
- Oćeš??
- Hoću.
- Dobro onda, čekaj minut.
Otišao sam u sobu i uzeo debelu crnu fasciklu, u koju složih sve svoje pjesme i bilješke nakon što sam Piza uhvatio da prčka po koferu. Uzeo sam još i cijelu nailon vrećicu mojih razmišljanja o životu, ljubavi, Bogu.
- Evo ga. Ovo su sve moje pisme. Neke san ti već posla u pismima. Ovo je moj život. Oću da ih uzmeš i da ih složiš u jednu lipu zbirku, pa da ih objaviš.
- Ja...
- Čekaj, nisan završi. Ovo ti je ključ od moje stare kuće, a ovo od auta. Kuća je na meni, a ja ću ti je ostaviti da se o njoj brineš ko o svojoj kući. U fascikli ćeš najti jedan list u kome san zaželi da se ti brineš o njoj nakon... E, i tribati će ti i ovo...ovo je moja kartica od banke. Auto je u garaži...
- Vili, nemoj... – počeo je govoriti kroz suze.
- Ne prekidaj, nego me slušaj. Tamo di ja putujen, ovo mi neće tribati. A tebi oće, i zato ne grintaj nego me poslušaj. Moran ti napraviti punomoć kako bi se moga služiti karticon. Kad se vraćaš nazad?
- Ja nisam znao do prije par minuta kamo ću, a kamoli kad.
- Sad znaš. Molin te učini mi ovo. Znaš da bi ti od mene traži isto, i da bi ja za tebe učini isto.
- Znam... – vidjelo se koliko mu je teško, više bilo što govoriti.
- Nemoj prestati virovati. Nemoj se prestati nadati. Nemoj zaboraviti čitati ono što si čita sa četrnaest godina – govorio sam njemu a u sebi mislio: ''Ovo se i na mene odnosi, kao da sam sebi govorim, kao da sam sebe ohrabrujem".
- Onog trena kad prihvatimo borbu sa nevoljama, postajemo ljudi. Onoga trena kad uzmemo križ i kad se povijemo pod njegovon težinom, u Božjim očima nikad nismo uspravnije hodili. Uvik govorimo kako je on milostivi Bog, pa ča će nas onda – ostaviti? Ako nas i ostavi, ako nam se i učini da nas je zaboravi, tribamo mu reći: Hvala ti što si nam dopusti da idemo tvojin puten. Ali veliki je on Bog i njegovo obećanje, da neće zaboraviti ni jednog od svojih najmanjih, sve govori...
Dok sam ovo govorio u nekom čudnom zanosu, prekinuo me veseli Sandrin glas koji je odjekivao stubišem: - Polako Jovice, pasti ćeš!
A on je trčao po stepenicama i bacio se u moj zagrljaj. Vidio sam da mi želi nešto reći, pa je nestrpljivo čekao Sandru da bude njegov glas:
- Uf, ali me izmorio.
- Ča ste se ovako uspuhali vas dvoje. Oli ste dobili na lotu? – upitao sam šaleći se.
- Jest. Jovica je dobio na lotu – uzbuđeno je govorila.
- Opaa – pogledao sam ga i htio je upitati koliko, ali mi je kroz glavu proletjelo: "Ma čekaj, Jovica ne igra loto."
- Daj...ne zafrkivajte me. Ča je bilo?
- Ma ozbiljno ti kažem. Jovica je na životnom lotu dobio glavnu nagradu. Zdravlje.
Njene su vesele riječi do moga mozga stizale polako, polako. Prolazile su mora, pustinje i brda, ravnice i šume. Penjale se uskim puteljcima, silazile planinskim potocima i ulijevale u jedno veliko plavo more. Plavo kao ova dva oka što su me sretna gledala pravo u dušu. Trebalo mi je desetak sekundi, dugih kao san, da ga zgrabim u čvrsti zagrljaj i da se zavrtimo u krug. Normalno, pali smo, jer moje je tijelo bilo pri kraju snaga, ali onaj njegov veseli osmijeh, prvi glas koji sam čuo iz njegove duše nije mi dao ostati ležati. Ustao sam, sjeo na klupicu, i njega posjeo na moja koljena.
- Vraćam se odmah pa ću vam sve ispričati – rekla je Sandra i lakim korakom otišla niz hodnik.
- Ivane, ovo ti je moj mali prijatelj Jovica. On ti ne priča baš puno ali ćemo i to naučiti, eli?
Pogledao me veselo i klimnuo glavom.
- I on je sa vama na odjelu?
- Je. U bolnici ima puno ranjenih mladića...ovo zlo...rat... pa smo mi drugi svi izmišani. E, Jovice, ovaj ti barba priča bolje priče nego ja. Sidni ovdi, pa će ti on ispričati nešto, a ja moran u zahod. Valjda od uzbuđenja. Ivane ispričaj mu neku lipu.
- Ma, koju god on zaželi.
Odšprintao sam u zahod.
Kad sam se vratio, na klupici je sjedila i Sandra. Presvukla se i spremala otići kući. Ispričala mi je kako su sve pretrage pokazale da Jovica, ne da nije bolestan, nego nema niti tragova bolesti.
"Nemoguće" – zamišljao sam onog doktora koji me primio i prorekao mjesec dana života.
- Nikome nije jasno što se dogodilo. Ovo je prvi ovakav slučaj u povijesti naše bolnice. Zapravo, doktori su rekli da u svojoj praksi još nisu imali slučaj da je neko ozdravio od ovog tipa leukemije. A čak su bili posumnjali i da je u pitanju neka greška u kartonima pa su dva puta radili sve pretrage. Ludnica. Ili bolje reći čudo.
Čudo?
Ivan i ja, na sekund smo se pogledali, ali i to je bilo dovoljno da me upita:
- Znaš nešto više o ovome čudu?
- Čudu? A što je to čudo? Jovica je virova da će ozdraviti i ozdravi je. Je tako prijatelju? I bilo bi čudo da nije ozdravi.
- Otkako je Vili stigao, čudne se stvari dešavaju. Najprije je jednu djevojku, koja se pokušala ubiti, odbijala hranu, odbijala govoriti, u stvari, ona je samo vegetirala, dakle najprije je nju izveo iz šok sobe za ruku, a kad ih je zaprepaštena kolegica ugledala i upitala gdje idu, odgovorio je da se idu smijati – u dahu je Sandra tumačila Ivanu.
- Tipičan Vili.
- Onda je još jednu djevojku i dečka toliko preporodio da ja još nisam vidjela da netko onako izgleda nakon ciklusa kemoterapija koje organizam gotovo skroz iscrpe.
Sa sjetom se spomenuh Eni i Marka. Zar je to bilo čudo? Pa samo smo pričali i zezali se.
- Ne ovo nije slučajno – zagonetno je zaključila ona.
- Dobar dan društvo – pozdravila nas je Gordana koja je preuzela smjenu.
- Čula sam za ovoga momčinu. Znala sam ja da je on jak – rekla je i podragala ga po kosi, pa nastavila:
- Nego Sandra, došla sam te pitati što ćemo sutra Mirjani kupiti za poklon.
- Ajoj, skroz sam zaboravila. Evo, ja vas ostavljam da se ispričate – ustala je Sandra, pozdravila nas i krenula s Gordanom.
- Da joj uzmemo buket ruža... – čuo sam ih dok se udaljavahu hodnikom.
Ruže...
- Ive, je se sićaš one moje priče o šumskoj Vili.
- O mraviću i komarcu?
- E.
- Da.
Ispričao sam mu sve. I o snu, i o molitvi, i o mirisu ruža. Rekao sam mu otkud znam da je ona djevojka imala crvenu kosu. Kad sam završio, pogledao sam ga u oči. Bio je to pogled kakav je imao onda dok mi je s veseljem i djetinjom nevinošću pričao o tome što želi biti kad odraste.
Kad smo se navečer rastajali plakao je kao malo dijete i tražio da ostane ovdje uz mene.
- Eto prijatelju...Bog tvojim župljanima daje šansu da progledaju. Nisi im uze za zlo što su bili onakovi prema tebi. Govorin župljani, jer u Njegovin očima ti si svećenik više od ijednoga koga san u životu ima čast čuti da govori. Ako je On uz tebe, Ivane moj...ko će protiv tebe? Ako te je On odabra za svoga, ko te onda more razrišiti...potirati od Njega? Ivane...zašto smo mi ljudi tako slipi? Moj Ive, bi si izgubljen i ja se nadan da san ti pomoga ponovo najti Put. Osim toga, reka si da ćeš poštovati moju volju.
- Zašto ti ne odeš sa mnom? Zar ne bi više volio... – progutao je par riječi.
- Umriti doma? – nadopunio sam ga.
Samo je klimnuo glavom i gledao u pod.
- Pa ja i oću umriti doma.
Sada me radoznalo pogledao i rukavom kao dijete brisao suze.
- Pitaš se kako to mislin? Pa lipo. Jednoj san curi reka da je moj dom tamo di mi je srce. A moje je srce trenutno ovdi, u ovome gradu. Uz nju.
- Dolores?
- Da.
- Jesi dobio moj odgovor na tvoje pismo? Ono kad si mi pisao zašto ste se posvađali...
- Nisan.
- Znao sam. Jer da jesi, ona bi sada bila tu uz tebe. Ja nikada nisam imao djevojku, ali znam da ako nekoga voliš, onda ponos moraš zakopati u zemlju. To je cijena koju svatko tko ljubi mora platiti.
- Sada je kasno za kajanje...
Šofer autobusa ga je pozvao da uđe unutra. Zagrlili smo se još jednom i pogledali znajući da se više nikada nećemo vidjeti...
Ušao je u autobus i, prije no što se vrata zatvorila, doviknuo:
- Kasno? Pitaj Jovicu da li je kasno.
Ostao sam još dugo sjediti na onoj istoj klupici na koju zasjedoh onda kada me neka čudna ruka ščepala i ostavila u ovome gradu.
Tako sjedeći, sjetih se one priče o desetorici gubavaca koje je Isus ozdravio. Samo mu se jedan vratio zahvaliti. Ustao sam sa klupice i otišao u crkvu koja je bila dvadesetak metara dalje, na drugoj strani ulice. Sjeo sam u zadnju klupu i pružio ruku djetiću Isusu koji već toliko godina čuči u hladnom i mračnom kutu moga srca. Gledao sam u pod pred Njim, jer ne bijah dostojan gledati mu u oči. I počeo govoriti:
- Hvala ti Isuse što si dozvoli da padnen. Hvala životu na ovoj bolesti jer je učinila da uz Tvoju pomoć progledan. Tek sada vidin da su svi moji padovi u životu imali smisla. I svaki put kad san bi na kolinima u blatu, Ti si dolazi i pita me je li želin biti onakav. A ja san se pravi da te ne čujen. Hvala ti Isuse što si osta uz mene u ovoj muci koja je učinila da ponovo čujen. Hvala ti što si mene, ovako slaboga i grišnoga, izabra da činin dobra djela u Tvoje ime. I ni jedna sekunda muke koja me dopala za života ni mi bila previše, jer mi se u ovon trenu čini ko da nikada nisan ni okusi patnju. Priznan ti sve svoje grihe...sramin se što san te tek sad na samrti spozna, a od kad znan za sebe...uz mene si...oprosti mi Isuse moj...
Teškim korakom vraćajući se u bolnicu, razmišljao sam o njegovim riječima i opet napravio onu istu, toliko puta ponovljenu grešku – počeo se nadati.
- 23:25 -
petak, 12.02.2010.
11
Piz nije bio u svom krevetu. Jovica je jutros izgledao puno bolje i čuo sam doktora kad je rekao da će danas Jovicu odvesti na pretrage. Srce me opet steglo i htio sam ih nešto upitati ali riječi me nisu slušale.
Prošla me noć totalno iscrpila. Osjećao sam se kao prazna, probušena nailon vrećica. Nisam bio dobar ni za što. Bijah kao otpad koji se niti reciklirati nije mogao.
Ovo čekanje me dovodilo do ludila. Počeo sam se pitati jesam li ispravno postupio? Pa zamalo ga nisam ugušio. Zamalo ne postah ubojica. Nisam sebi mogao objasniti od kud onakva reakcija. Možda mi je više jednostavno pukao film u glavi gledajući cijelog života kako se jači iživljavaju nad slabijima i uživaju u njihovoj nemoći. Ali možda ipak nisam smio onako reagirati. Ovo mi je bila prva misao od juče, da sam možda i pogriješio. Počela me gristi i savjest. Nisam znao je li onaj čovjek ima ženu i djecu. I da sam ga kojim slučajem ubio, kako bih se branio? Uzeo mi je pjesmu iz kofera i smijao joj se? Uzeo je djetetu igračku iz ruku i uživao u njegovu plaču? Ovo su stvarno bili jaki razlozi da se nekome oduzme život pa makar on bio i loš čovjek kao što je ovaj.
Moja je osveta – uči nas On.
Nikad nisam volio tučnjavu, jer uvijek je netko mogao postati invalidom za cijeli život. Zato ne razumijem one koji svaki pijani izlazak vani okončaju krvavi. Nikada nikoga nisam izazivao i svugdje sam bio dobro primljen i mogao bez straha popiti piće. Kad bih bio u nekome kafiću ili u disku, i primjetio da se sprema kakva gužva uvijek sam je nastojao izbjeći. Nije se isplatilo ni radi koga potući jer su se uvijek mlatili i započinjali s tučnjavom jedni te isti dečki. Ma točno sam znao da će biti neka frka kad se nađe njih par na okupu i još k tome "malo pijani".
Ali jednom ni ja nisam mogao izdržati pa sam pokušao intervenirati. No moja je intervencija završila neslavno. Jednom je u kafiću u kome se okupljao cijeli otok, bila većinom ekipa iz moga mista i tri dečka iz susjednog. Jedan od njih mi je ostao u sjećanju, jer me prije par godina pokušao isprovocirati dok je oko njega bilo šest prijatelja. Nije uspio, ali sam mu to dobro zapamtio. I tako, počela tuča oko biljarskog stola i tuku se trojica i trojica. A naših je bilo bar petnaest, no nitko se nije miješao jer troje protiv troje je fer tuča.
Normalno, njih trojica su dobili po tamburi prije nego je gazda ugasio muziku i intervenirao. Umirili su se na dva minuta i gledali kako će pobjeći iz kafića, misleći da će svi navaliti na njih. Kad su vidjeli da se nitko više i ne obazire na njih, da samo smetaju – jer tko je mogao piti bez muzike, a naslaganih tura na šanku bilo je oho-ho, onaj što je meni ostao u sjećanju iza gazdinih je leđa priprijetio cijelom kafiću: "Doći ćete vi meni svi – jedan po jedan".
A to je bio način na koji su dečki iz tog mista bili jaki. Šest na jednoga.
Kad je on to rekao, u meni je buknuo takav bijes da ustah sa sjedalice za šankom, i htjedoh se zaletiti i zalijepiti mu šamarčinu...ali sve što sam uspio učiniti bilo je reći ljutito:
"Ma kome ćeš ti prititiiii...."
Ono moje zadnje "i" završilo je na skliskim prljavim pločicama koje sam poljubio cijelom težinom moga nosa. Ustao sam i prije nego tresnuh o pod, ko u filmu, i vratio se držati šank da ne padne. Ili je on držao mene. A ko će znati ko koga drži u onoj gužvi. Cila ekipa se odvalila od smiha, a mene i dan danas zafrkavaju da je šef zatvorio lokal deset dana nakon moga pada, jer da sam mu, udarivši nosom o pod, poremetio cjelokupne instalacije.
Eto, i zato tuče nisu bile za mene.
Dok sam se u mislima još uvijek držao za šank i trusio po, ovaj puta, šumskome voću, nisam uopće primjetio da kraj moga kreveta stoji neka mlada sestra, pripravnica, rekao bih.
- Oprostite, da li vi pišete pjesme? – upitala me bez pardona.
- Vama na usluzi.
- Ma priča se da pišete jako lijepe pjesme pa sam vas poželjela upoznati, a i voljela bih da mogu pročitati koju, ako vas smijem zamoliti.
- Smijete – rekao sam sa smiješkom i skroz zaboravio na Piza, koji je baš u tom trenutku ušao u sobu.
Njegov mračan pogled sjekao me komadić po komadić. A ja opet ne bijah gospodar svoga tijela. Uzela me ona tajanstvena ruka, i nakon što sam iznenađenoj djevojci ostavio nekoliko listova da pročita, odvela pravo pred Piza.
- Je mogu razgovarati s tobon? – upitao sam gledajući ga smireno pravo u oči. To ga je zbunilo pa je samo odgovorio:
- Šta hoćeš?
- Želi bi ti se ispričati za ono ča se jučer dogodilo. Da si me pita, ja bi ti bi da da pročitaš što god iman, ali kad sam vidi da se smiješ bolesnom i nemoćnom ditetu koje se skoro zagrcnulo od plača, izgubi san glavu i nisan zna ča činin. Moga san te ubiti, a to mi cilo jutro ne da mira i non stop mi se vrti po glavi. Molin te oprosti što san onako izgubi glavu, ali te isto molin da izbjegavaš moga prijatelja jer radi njega san spreman i u oganj skočiti. Ako se misliš osvetiti, osveti se meni, i to odmah, jer možda za petnaest dana više nećeš imati vrimena.
Gledao sam ga pravo u oči, ali on je cijelo vrijeme izbjegavao moj pogled. Na kraju me ipak pogledao i valjda ga moje smireno lice odvratilo od osvetničkih misli, ili je samo odlučio uživati gledajući kako se mučim ovih zadnjih tjedana života. Nije rekao ništa, samo je klimnuo glavom, uzeo cigarete iz svog ormarića i otišao valjda vani zapaliti.
Vratio sam se na svoj krevet i legao. Ona djevojka je stajala kraj prozora i čitala.
- Predivne su. Kome ste napisali ovu?
- Onoj koja će je biti dostojna.
Po pogledu sam vidio da me ne razumije, pa sam nastavio:
- Ako sam nekoj curi napisa pismu a ona je nije bila vridna jer me gladala kao kakvog čudaka ili slabića koji piše pismice, je li u redu tu pismu rasparati i baciti ća od sebe. Ili je sačuvati. Sačuvati u sebi onaj osjećaj ljubavi koji mi je drža olovku u ruci i šapća riči koje san zapisa. Sve ove pisme nisu imale istu curu za inspiraciju ali je osjećaj ljubavi i spremnosti da dan život za svaku od njih, osta uvik isti. I zato ja uvik govorin da su sve moje pisme posvećene samo jednoj curi. Onoj koja će ih voliti i razumiti. Onoj jednoj koja je rođena samo za mene. A voliti i razumiti moje pisme i moje riči, znači – voliti i razumiti mene! Uvik san se pita je li fer od mene nekoj curi pokloniti pismu koju san napisa prije, misleći na neku drugu curu. Gotovo svaka me pitala jesan li to napisa njoj. Odgovor je bi uvik isti: "Nisan, a možda i jesan."
- Shvatila sam. Baš mi je drago upoznati nekoga tko piše ovakve pjesme.
- Ajme oprosti, nismo se još upoznali. Ja sam Vili.
- Monika, drago mi je. Mogu li dobiti koju za uspomenu.
- Odaberi koju god oćeš. Čekaj, evo ima ih još deset u koferu.
Opet se naslonila na prozor i čitala moj život.
Došla je Sandra i odvela Jovicu na pregled, ali tek nakon što sam ga umirio da će se vratiti odmah i da ću ga čekati ovdje. Kad je Jovica otišao, u sobi smo ostali sami Monika i ja. Da nije bilo nje, vjerovatno bih se ustao i otišao negdje samo da ne osjećam studenu samoću od koje se ledi krv u žilama.
Upitao sam se otkud ova djevojka? Nitko nikada nije došao kod mene i rekao: "Čuj, oćeš mi pokazati neku tvoju pjesmu? Rekli su mi da jako dobro pišeš..." Većinom su me uvijek gledali kao čudaka koji nema petlje prići nekoj curi i pričati sa njom, nego se srami i piše nekakve "pismice" kao dijete od deset godina. Oduvijek su mi govorili da se ponekad ponašam kao dijete. Htjeli su me uvrijediti ali meni je to bio najdraži kompliment jer sam se u tom trenu sjećao Isusovih riječi: Ne priječite dječici doći k meni jer takvih je Kraljevstvo nebesko. Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne u nj neće ući.
Opet sam se sjetio Eni. Stvarno me rastužila. Tako sam se veselio pričati s njom. A rekla je da će doći. Opet me spopala ona prekjučerašnja malodušnost i tjeskoba. Ma što sam ja uopće očekivao da će se dogoditi? Da ću ozdravljati ljude? Da ću napisati pjesmu i reći čiribu-čiri-ba i ljudi će se mijenjati na bolje? Čemu sam se nadao? Umrijeti ću sam i nitko neće ni znati da sam umro. Ima li moj san uopće ikakvoga smisla. Bože u čemu je smisao ove moje patnje? Zašto me ne pustiš da jednostavno umrem. Pa baci me u pakao i daj moj dar nekome drugome...umoran sam i tako bih želio počinuti...svi su me zaboravili pa i ti, ti Bože moj...
- Evo ova pjesma mi se najviše sviđa. Mogu je dobiti? Oćete mi se potpisati? – prekinula je moje misli i pružila mi je papir, a ja sam zadrhtao.
Slučajnost?
Sumnjam.
Prije dvadeset sekundi želio sam se predati. Molio sam Boga da me uzme, a On mi i prije nego sam ga zamolio, poslao svog anđela da mi dade snage. Da mi pokaže kako me On nije zaboravio. Bila je to ona ista pjesma koja je jedina odletjela iz mog kofera onog zadnjeg dana ljeta kad me tajanstvena ruka ščepala i ostavila u ovom gradu. Drhtavim rukama uzeo sam olovku i napisao posvetu.
- Zašto plačete? – upitala me, a da ja toga uopće ne bijah svijestan.
- Od sriće mislim. Jer sad sam siguran da ću je opet viditi.
- Koga?
- Moju prvu i zadnju ljubav.
Nije me više stigla ništa pitati jer su prijateljice stigle po nju. Nisu bile ovako prijazne i otvorene ko ona. Samo su se smijuljile, vjerovatno čudeći se i meni i njoj.Pozdravili smo se. Ona mi se zahvalila i zaželjela da što prije ozdravim i da napišem još mnogo onako lijepih pjesama. I otišla je noseći sa sobom dio mene. Zapravo bih mogao reći – cijelog mene, jer onu pjesmu mogu zamijeniti samo tri riječi u koje stane čitav moj život...volim te, Dolores.
Bez naslova ili bolje reći cila je pisma naslov
Dani mi idu
teški oblaci nošeni vjetrom
sjeta kao sitna kiša
dan za danom bez tebe
Tuga
Slutim dan kad će 'mjesto
tutnjave motora
odijeknuti mojim srcem
tvoj osmijeh
Duga
Kad će 'mjesto kapi kiše
vjetar mrsiti po mom licu
tvoju kosu
Noć
Ne ona obična već topla, ljetna
okupana u bezbroj i one dvije
najsjajnije zvijezdice tvoje oči
što su prozor u
tvoju dušu
Dan
I onaj najsunčaniji, i onaj najljepši
i još milijun takvih
dao bih da mogu
Tugu uzeti pod ruku
prošetati se ispod Duge
i u prekrasnoj ljetnoj Noći
čekati rađanje novoga Dana...
Osjećao sam kako je i meni počelo gorjeti čelo. Možda sam se nahladio šetajući gradom proteklih dana. Mislio sam o nenedanom posjetu nepoznate djevojke, i o najavljenom, ali neodržanom, Eninom. Posjet ove djevojke nije bio slučajan. Netko gore imao je plan kojim je upravljao mojim životom. Do sada mi se dogodilo na tisuće ovakvih sitnica. A samo se budala može tisuću puta spotaknuti o jednu te istu stepenicu. Da. Ja sam bio ta malodušna i nevjerna budala. No, osjećao sam da ovo nije bio moj zadnji ovakav ispit pred Njim, i odlučih ga drugi puta položiti, to jest, ne dopustiti da onaj crv sumnje izruje rupu u mome srcu i otvori prolaz očaju koji se nalazio svuda oko mene. Čak i u ovim sivim zidovima.
Jovica se vratio umoran s pretraga i zaspao je čim sam ga poljubio u čelo i pokrio dekom.
Očekivao sam da će ostatak ovog opet oblačnog dana biti uobičajen, no prevario sam se.
Prepušten svojim mislima, tonuo sam u san. Odlutao sam do jednog ogromnog prostora obučenog u bodljikavu žicu. Oko tog ograđenog prostora, koji me podsjetio na nacističke logore smrti, stražarile su neke spodobe bez lica, naoružane oštrim kandžama što mjesto prstiju viriše iz ogromnih ruku. Svud uokolo širio se neki neopisivi, meni nedokučiv, smrad. Ja sam stajao izvan žice i na mene se nisu ni obazirali. No, unutar žice bilo je toliko mršavih, polumrtvih ljudi da su neki izgledali kao sljepljeni. Pokušavali su pružati ruke kroz žicu, valjda da bi uhvatili koju kap vode, jer izvan ograde bijaše i trave, i sunca, i kiše, a unutar samo prljava prašina i užasna vrućina koju sam osjećao i desetak metara dalje. Kao ogromna pećnica – pomislio sam.
- Smiluj se... Vode... – molili su milijuni zatočeni u žicu. Starci, odrasli muškarci i žene, mladići i cure od kojih neki bijahu još djeca. Kao da nije bilo pravila po kojem su zatočeni tu unutra. Među njima zapazih i crvenokosu trudnicu maslinastih očiju koja nije žeđala i stajala je nekako mirno u svoj toj gomili.
Čudno.
A oni što pružahu ruke kroz žicu da dohvate koju kap vode, ubrzo su shvatili da to nije voda, nego nešto od čega dobijaju gnojne čireve po čitavom tijelu. Nisu marili, nego i dalje hlapljivo lizali, jakim suncem i čirevima, opečene ruke. No umjesto da im utaže užasnu žeđ, one kapi kiše nagonile ih na proljev i povraćanje.
Stražari bez lica sadistički se ceriše nezamislivim patnjama svojih uznika.
"O Bože, što su ovi ljudi učinili da zaslužiše ovakvu kaznu? Što je kome skrivila ona nerođena beba što molećljivo iz utrobe gledaše u mene?"
I ne dovrših misao do kraja, kad ono stažari uletiše u milijunsku gomilu i kroz žicu izvukoše napolje neku mršavu spodobu svu u dronjcima od čijeg mi smrada zasuziše oči. Okrenuo sam glavu i rukom prekrio nos i usta. Skoro sam i ja povratio. A onda je učinio tako jak pljusak da pomislih kako ću se ugušiti od te silne vode. Htjedoh pobjeći i sakriti se, ali nisam znao kuda jer ne vidjeh ni prst pred nosom. Ipak zakoraknuo sam prema naprijed i osjetio kako nagazih na onog nesretnika. U prvi sam tren pomislio: "Još ću se i zaraziti od njegove prljavštine i smrada", a onaj drugi glas mi je rekao: "Ne možeš ga ostaviti da ostane ovdje ležati. Ugušiti će se." Kiša je lila tako jako da je voda već žuljala moja koljena.
Pomoći mu ili ga ostaviti? Dvoumio sam se trenutak koji ponekad znade biti užasno dug.
Sagnuo sam se i uhvatio ga ispod pazuha, prebacio mu ruku preko moga vrata i počeo ga nositi. U isti tren je prestalo kišiti. Osjetio sam kako se ovaj nesretnik osovio na svoje noge i počeo hodati. Zapljusnuo me neki poznati, nježni, predivni miris. Dodir ruke na mojoj ruci natjerao me da ga pustim i pogledam.
Kraj mene je stajala Iva.
Bila je obučena u prekrasnu bijelu haljinu, a njenu dugu kosu krasio je vijenac od bijelih ružinih cvijetića.
Izgledala je predivno.
Učinilo mi se da upravo njen osmijeh zaustaviše kišu. Zavrtila se u krug, kao da će zaplesati. Njena se duga haljina zalepršala poput golubičinih krila. Prišla mi je i nježno na uho šapnula:
- Hvala ti...
Probudio me oštar miris i nečiji dodir po nogama. Otvorio sam oči i vidio Jovicu kako se jedva drži za mene i povraća po mom krevetu, podu, svud... Ustao sam i pričekao da izbaci iz sebe što ima a onda ga odnio kod dežurne sestre. Hitno je pozvala doktora koji me utješio da Jovica ima gripu kao i skoro jedna šestina gradske populacije, te da zato povraća. Nisam imao snage sumnjati u njegovu dijagnozu.
Dok sam se prao, razmišljah o onom snu. Sjećao sam se i najmanjeg detalja iako bi prije rijetko kad zapamtio o čemu sam sanjao. Ovakav san nikad prije nisam usnuo.
Te večeri dok sam bdio nad mojim prijateljem, shvatio sam da uz sebe imam nekoga kome je jako stalo do mene. Kažu da je pas najvjerniji prijatelj. Slagao sam se s tom poslovicom dok nisam upoznao Jovicu. Nevino dječje srce je najvjerniji prijatelj. A možda i psići imaju takvo srce i zato su nam vjerni.
- 00:49 -
četvrtak, 11.02.2010.
12
Prošao je Božić.
Šumska je Vila ispunila želju nekome drugome. Jovica je dobio temperaturu i stavljali su mu one nezgodne čepiće kako bi je snizili. Sjetio sam se kako je meni neka sestra bila donijela onakve iste čepiće i rekla da ih uzmem. To je bilo prije petnaestak godina kad su mi operirali slijepo crijevo.
Ma uzeo sam ih ja, i još čekao deset minuta da mi donese čašu vode. Kako nije dolazila pozvao sam je i rekao da: "Kako ona misli da ću ja ovo progucati? Zač mi niste donili čašu vode?"
Ona se samo nasmijala i otišla iz sobe. Valjda je mislila da se šalim. Ali meni i dalje nije bilo jasno tko ono more progutati. Kad je kolega pacijent na krevetu do mene vidio u kakvoj sam nedoumici, nasmijao se i on, i pokazao mi prstom kamo bih to zapravo trebao "uzeti".
''A ča ni odmah rekla. Koza!'' A jesam se osramotio.
Ležao sam na krevetu i čitao Jovici one pričice koje mu je Djed Mraz prekjučer ''poklonio'' dok smo šetali gradom. Vrućica ga nije puštala. Ipak se preznojio a svaka kap znoja koja mu je potekla niz blijedo, umorno lice, u moje je srce zabijala jedan nož. Nisam ga mogao gledati onakvog. Mislio sam da ga je uhvatila zadnja faza njegove bolesti i bio sam očajan. Ništa nije jeo cijeli dan pa sam odlučio otići vani u dućan i kupiti svježeg voća te mu napraviti frape.Otišao sam u dućan i nakon dvadesetak minuta se vratio. Kad sam ušao u sobu pao mi je mrak na oči. Moj kofer koji stajaše ispod kreveta bio je otvoren i neki papiri razasuti ležahu uokolo. Ali nije to ono što mi krv potjeralo u mozak tako da se još s vrata zaletih prema krevetu.
Piz je stajao leđima okrenut vratima i u lijevoj je ruci imao papir sa kojeg posprdno čitaše, bolje reći rugao se pjesmi koju napisah svojoj majci, a u desnoj je držao delfine i njima mahao iznad Jovice, koji ih ispruženim rukama pokušavaše dohvatiti. Jovica se, sjedeći na podu, gušio od nijemog plača i molećljivo pružao ruke ka delfinima koji samo što ne oživiše od njegovih suza.
A ovaj se smijao.
Sav bijes koji se cijeloga života skupljao u meni izlio se u jednoj jedinoj sekundi koliko je trebalo da se stvorim pored njega i šakama ga uhvatim za vrat. Prevalili smo se na pod i stvarno ne znam koliko dugo sam ga držao ali bio se gotovo sasvim umirio, i da Jovica nije ustao i zagrlio me dok sam klečao iznad Piza, tko zna kako bi sve bilo završilo. Ovako je on, nakon što moj stisak popustiše, teško došao do daha i gotovo puzeći otišao iz sobe. Srce mi još neko vrijeme divljački tuklo jer očekivah da će se vratiti, međutim nije ga bilo cijelo popodne. Jovica je prestao plakati i valjda ga moja blizina smirila, jer je nedugo zatim usnuo, s delfinima čvrsto stegnutim na grudima. Nisam mogao večerati od ljutine koja mi je talila želudac. Očekivao sam da će se dogoditi svašta, da će se vratiti sa bejzbol palicom i ubiti me, ili da će jednostavno reći doktoru pa će me ovi premjestiti baš kao i Slavu. Toga me bilo najviše strah jer bih morao ostaviti malog prijatelja. U svom ovom razmišljanju bijah skroz zaboravio na Eni. Ni danas nije došla. Bio sam razočaran i tužan, ali i zabrinut da joj se što nije dogodilo. Jedino me obradovao Miro koji se vratio po neke lijekove. Njegov topli osmijeh malo me oraspoložio. Ali očekujući povratak one budale i videći Jovicu kako nemoćno uzdiše, opet sam bio napet ko puška. Od silnog uzbuđenja i osluškivanja koraka nisam zaspao do duboko u noć. A onda me kao i svako jutro probudio glas sestre.
- 00:41 -
srijeda, 10.02.2010.
13
Nisam se htio probuditi. Kad je Sandra ušla u sobu i rekla da se spremimo za vizitu, prekrio sam glavu dekom i poželio umrijeti istog trena. Jer još mi je pred očima bio njezin lik i to tako stvaran da mi se činilo kao da je mogu dotaknuti. Umjesto nje, dotakla je mene, bolje reči ošamarila oštra bol u grudima.
"Je li to to?" – upitah se.
Nisam mogao ustati. Nisam mogao disati. Sandra je shvatila da nešto nije u redu i pozvala je doktora. Odveli su me u sobu za preglede i dali neku injekciju koja me smirila i opet sam počeo hvatati zrak onime što mi je preostalo od pluća.
Jovica me suznih očiju čekao na hodniku ispred vrata. Sandra je sad i njega trebala smirivati. Dotrčao je do mene.
- Dobro san ti prijatelju. Dobro san. Sretan ti Božić – rekao sam i zagrlio ga.
Nisam želio više ostati u onoj sobi pa sam ustao i otišao u našu sobu. Doktor se čudio kako sam brzo došao k sebi. Hm, da je on mene vidio kako hodam nakon litre pelina ne bi se sada čudio. Nisam imao vremena za bol. Želio sam svaku moju budnu sekundu biti uz Jovicu. Moga maloga prijatelja. U meni je oživio neki inat, rekli bi moji – dišpet, i nisam htio boli i skoroj smrti dati da uživaju u očaju s moga lica.
Pogled mi je odlutao na prazan i uredno složen Dinkov krevet. Sjetih se da su ga jučer odveli. Učinilo mi se ono kao scena iz filma u kojem su nacisti odvodili svoje žrtve na "kupanje". Probao sam ne razmišljati o tome gdje je i što mu se dogodilo. I njegov je ormarić prazan. "Možda je otišao kući za Božić..." – ispričah samome sebi skasku.
Do ručka sam mirno ležao na krevetu i učio Jovicu pisati. Nisam znao kako on razumije riječi kad ne može govoriti. Ali ja još nisam vidio bistrije dijete. Nije znao pisati slova pa sam ga učio napisati cijelu riječ i onda bi on po zvuku i obliku slova napisao što sam ja rekao.
Prvu riječ koju sam ga naučio bila je; Dolores!
Moje ime je najlakše zapamtio. Brojevi su mu išli puno bolje i objasnio sam mu da i slova i brojevi mogu ići skupa npr.kao telefonski broj. U teku smo pored imena Dolores upisali njen broj telefona a to je značilo da kad vidi imena i uz njih brojeve, onda su to najvjerovatnije telefonski brojevi.
- Možda ti jedan dan mati pošalje pismo i broj telefona pa moraš znati lipo okrenuti pravi broj. To ti je najlakše. A i jednoga ćeš se dana dok budeš zvati svoju curu, sititi onog ludog prijatelja Vilija koji te je nauči zvati na telefon. Oćeš, eli? Nego, a da mi opet idemo napraviti đir do grada kad je vani lipo vrime. Oćemo?
Nije ga trebalo dva puta pitati. Spremio se duplo brže od mene. A ja ko i starac od 80 godina. Dok smo silazili niz stepenice, sjetih se kako je Eni rekla da će nas doći posjetiti za Božić. Rekao sam Gordani da ćemo se brzo vratiti. Bilo je dva sata poslije podne i računao sam da ćemo do pet biti nazad. Dan je bio prekrasan. Sunce je svojim tracima istjeralo one pramenove hladnoće koji su još samo u pretilim sjenama nalazili mira.
Prolazeći kraj telefonske govornice, objasnio sam Jovici kako će okrenuti brojeve. Govorio sam mu i o pozivnim brojevima, koje svaki grad ima drugačije. Izvrtili smo Ivanov broj, ali se nitko nije javljao.
Sjetio sam se da Marko spomenuše kako njegov bratić ovaj tjedan opet putuje prema jugu. Zaključio sam da će danas sigurno i on doći sa Eni i donijeti mi dobru vijest. Zato smo se morali vratiti što prije natrag u bolnicu.
Šetajući tako gradom, činilo mi se da jedino nas nitko ne zaustavlja i želi sretan Božić. Da nije bilo mog prijatelja, opet bih se, kao i toliko puta do sada, osjećao najusamljenijim čovjekom na svijetu. No, prolazeći pokraj crkve nasuprot autobusnog kolodvora, starica koja je stajala pred vratima i promrzlom rukom tražila da joj se smiluje neko toplo srce, ponovo me podsjetila da mi, slabi ljudi, uvijek mislimo kako je naš križ najteži. Dao sam Jovici jednu novčanicu koja je njeno ukočeno lice ozarila osmijehom i onim tako toplim riječima...''hvala ti''. Jovica me pogledao i na svoj mi način rekao...''sada znam''.
Opet mi je u misli doplovila ona; kako smo se dogovarali da ćemo Božić i Novu Godinu dočekati skupa jer sam joj priznao da mi je oduvijek bio san prošetati se s voljenom djevojkom zagrljen, po gradu dok svuda vlada blagdansko raspoloženje. Jer koliko samo godina lutah sam okićenim gradskim ulicama i tužan zavidih svima koji su imali nekoga s kime će provesti blagdane. Dok su drugi sanjali o autima, jahtama, stanovima, gomili novaca, pa vjerujem i o manekenkama, ja sam maštao o toploj ruci koja će grijati moju uvijek hladnu ruku, o nekoj duši koja će me voljeti. Još jedan san koji mi se nikada nije ispunio.
Jovica nije primjetio moju zamišljenost jer se igrao velikim balonom koji smo kupili na štandu. Kako ga držah za ruku, učinilo mi se da će ako iznenada zapuše vjetar, balon najprije podići u zrak Jovicu pa mene. Pa da! Izgledali smo kao dvije metle, točnije kao metla i metlica koje je netko toplo obukao. Sjeli smo u isti kafić od jučer i zamišljeno gledali kroz veliko prozorsko staklo. Svatko u svojim mislima. A onda smo se pogledali i kao da nam se misli sudariše: "Ajmo se zafrkavati a ne tu sidimo ko dvi mokre kokoše!"
Izašli smo vani i počeli obilaziti redom sve štandove na kojima se moglo svašta kupiti. Došli smo do jednoga na kome su se prodavale knjige. Idealan božićni poklon. Počeo sam rezgledavati, a pomalo promrzla prodavačica obučena u skafander se ponudila:
- Mogu pomoći?
- Ma tražin knjige za poklon prijateljicama i prijateljima, a i nešto za mene.
- Što vas zanima?
- Ja san pomorac i ja čitan sve...
- E onda vam imam ovu krasnu knjigu od... – sagnula se dohvatiti knjigu ali sam je prekinuo:
- Ne bi tu knjigu hvala.
- Šta, već ste je čitali?
- Hm...zapravo i nisan.
- Ne sviđa vam se ovaj pisac?
- Pa neman ja ništa protiv njega ali trenutno nisan...je znate kako je on završi?
- Molim?
- Kakvom je smrću umro?
- Pa mislim da se ubio.
- U pravu ste. I to je za mene jako loša preporuka za njegovo djelo. Jer dobar pisac triba svojin životon dokazati da je vridan riči koje je napisa. Isto ko da mi poručuje – pročitaj ovo i završićeš ko ja. Dajte mi neku koja veliča život, a ne da u pozadini riči napisanih u njoj stoji tako tužni pisac. Trenutno mi triba nešto puno puno veselije...
Nabacila je promrzli smiješak i potražila neku drugu knjigu, a ja sam nastavio:
- Nemojte misliti da ja njega osuđujen što je to učini, jer i ja san par puta to isto poželi. Ali mislin da onaj ko je napisa knjigu, i ako je još k tomu dobi i Nobelovu nagradu za nju, onda je svojim životon triba i zahvaliti onome ko mu je da otaj dar da napiše knjigu. A ne svoj život baciti u oganj.
Primjetih da sam joj naporan, jer očito nije dijelila moje mišljenje, pa na brzinu odabrah četiri knjige, platih, te otiđoh na drugi štand sa figuricama svetaca. Kupio sam Jovici par figurica i objasnio mu zašto služe. Odlučili smo ih staviti pod onu siromašnu umjetnu jelku koja se savršeno uklapala u naš odjel. Stajala je u kutu hodnika, pored televizije i gotovo je nitko nije primjećivao. A i zašto bi? Kome je bilo do Božića. Kome je bilo do veselja.
Počeli me zamarati svi ovi bezbrižni šetači koji nisu ni slutili koliko su sretni što mogu ovako bez brige prošetati gradom. A one koji su se dosađivali najradije bih za kaznu bar na jedan dan zatvorio na naš odjel. Trenutno nisam mogao ni zamisliti kako izgleda dosada. Odlučih se vratiti u bolnicu. Možda nas Eni čeka.
Čim smo se vratili upitao sam dežurnu sestru da li je Eni dolazila. Nije još.
U osam sati naveče prestao sam gledati kroz prozor u hodniku i nadati se da će doći. Bilo mi je krivo što nas je zaboravila.
Jedan glas u meni govorio je:
"Eto vidiš kakvi su ljudi..."
A drugi:
"Ma samo da se njoj nije što dogodilo. Biti će nešto iskrslo pa nije mogla doći. Doći će sutra."
Te večeri prije spavanja, moj mali prijatelj i ja, sjedili smo na našoj klupici i vježbali pisanje. Već je znao napisati sva naša imena. Kad bi barem izustio samo jednu jedinu riječ. Znao sam da je to pitanje vremena. Opet će on pričati i glasno se smijati, no oću li ja imati vremena uhvatiti taj trenutak?
Nadao sam se.
Iskreno sam se nadao.
Prije nego sam zaspao spopala me neka tjeskoba. Učinilo mi se da se borim sa vjetrenjačama. Da, ljudi su bili kao vjetrenjače. Uz tebe su samo dok im trebaš a onda te otpuhnu i zaborave. Isplati li se onda pomagati drugima? Zar puno tražim? Samo jedan jedini posjet da mogu čuti Enin topli glas i popričati s njom.
Večeras se opet osjećam tako usamljenim.
Mrzio sam ovaj osjećaj.
- 00:13 -
utorak, 09.02.2010.
14
Badnjak. Čim otvorih oči prva riječ što se rodila u glavi bila je – Badnjak. Taman kad su misli htjele odskitati u prošlost, i ovu bolnu sadašnjost bar na tren ostaviti po strani, pogled mi je pao na drago dijete što još uvijek snivaše.Nešto lijepo, nadao sam se. Odlučio sam danas učiniti sve da ga razveselim.
Pogledom sam pretražio polutamnu sobu i primjetio da su, osim nas, tu još ostali Saša i Dinko koji nije bio dobro. Dapače, ujutro nakon vizite su ga nekud odveli. Čekao sam da se probudi Jovica a onda ga odmah upitao:
- Ajde prijatelju, diži se! Oćemo poj đir do grada?
Začuđeno me gledao. Tko zna kad je zadnji put bio vani.
Onda mi je palo na pamet da je vani jako hladno.
- Je imaš ča toplo za obući?
Nije mrdao glavicom. Ni da, ni ne. Zato sam otišao kod Sandre koja je baš završavala noćno dežurstvo i upitao je za Jovičinu odjeću. Pokazala mi je njegovu odjeću u kojoj je stigao u bolnicu. Smeđe cipelice pokidanih vezica odavno izašle iz mode, izgledahu kao da ih je naslijedio od nekoga. Svijetlo smeđe samterice...sumnjam da mu pristajahu. I karirana košuljica pokidana džepa sa četiri sitna bijela dugmeta.
- A di da mu nabavim? Je li se negdi blizu može kupiti?
- Tu dvije ulice od bolnice ima par dućana...
- Je te mogu zamoliti da mi pomogneš čakoli najti?
- Evo ja za 15 minuta idem kući. Hajde se spremi pa idemo.
- Ne brini se za šoldi...
- Ma znam, dolar je opet skočio. Nema straha – zafrkavala me ona.
Jovica me tužno gledao dok sam se spremao. I gotovo sam siguran kako bi bio počeo plakati da ga nisam utješio: - Evo me, za uru se vraćan. Iden nešto kupiti pa ti i ja idemo u đir. Važi?
- Je važi? – morao sam ponovo upitati.
Potvrdno mi je klimnuo glavom.
Odlučio sam se i ja malo utopliti. Sandra me odvela u dućan i odabrala košuljicu, džemper, jeans hlače i udobne, tople zimske cipele. Nadali smo se da će sve ovo pristajati Jovici i da se nećemo morati vraćati u dućan. Dok smo tražili neku igračku kojom bih ga razveselio, čuli smo mlađu gospođu kako svojoj prijateljici prepričava jedan događaj. Naime, obije su bile sa djecom...Jovičini vršnjaci rekao bih. I dok sin mlađe gospođe bijaše miran ko bubica, ovaj drugi je non stop nešto prevrtao po policama, rušio igračke na pod, plakao; mama kupi mi ovo, mama kupi mi ono. Sve dok ona mlađa nije prijateljici dala savjet:
- Isto tako je i ovaj moj radio čuda kad sam ga prvi put dovela u dućan sa igračkama. Na kraju je legao nasred poda u dućanu i stao lupati rukama i nogama po podu. Molila sam ga da ustane, i molila...a onda meni pukao film. Uhvatila sam ga za vrat i digla sa poda. Onda sam mu prilijepila takvu šamarčinu da mu je krv odma izašla na nos. Skoro se zagrcnuo od plača, ali kad sam ga još dva tri puta opalila po guzici i upitala hoće li još, brzo je izgubio volju za cmizdrenjem. Bila sam bijesna kao pas. Koleginom sinu je za par dana bio rođendan i pošla sam s ovim tupanom u grad ne bih li mu štogod kupila, a on me skroz izblesirao. Vratila sam se kući neobavljena posla. Sutra smo opet došli u isti dućan i prodavačice su nas gledale kao da čekaju kad će ovaj opet nešto početi izvoditi pa da ga izlupam. A on miran ko bubica. Kad sam kupila što sam htjela, pitala sam ga: "Što će ti mama kupiti?" A on mi odgovorio: "Ne bi ništa – HVALA!" Prodavačice su se podavile od smijeha. I eto, od onda kad god idemo negdje on je miran. A ja to svaki put nagradim...
Odlazili smo iz dućana i smijali se odgojnim metodama one gospođe. A onda smo kroz izlog vidjeli kako je onom drugom dječaku doletio šamar preko uha tako da je i nas zabolilo.
Nismo uopće sumnjali u uspješnost ove metode jer ponekad treba prema djeci pokazati i čvrstu ruku. Iako osobno mislim da je efikasnije djeci pokušati objasniti na njima razumljiv, dječji način kako je neko njihovo ponašanje neprihvatljivo. I kazniti ih na drugi način a ne udarcima. Jer kako ih odgojimo takvi će i oni biti prema svojoj djeci. Ali roditelji danas brinu većinom za to da njihova djeca nisu gladna i da imaju što obući. I prepuštaju ulici da ih odgaja. U svom sam školovanju doživio svašta. Vidio sam kako učenici prijete nastavnicima, kako ološ sa ulice upada u razred i maltretira i nastavnika i učenike. Tri četvrtine razreda tome se činu smijalo i odobravalo ga. A meni se gadio. Dovoljno je doći pred bilo koju školu, pogotovo srednje, i vidjeti u što sliče ona djeca. A onda, kad malo bolje upoznate nastavnike, onda shvatite da ona i ne mogu biti bolja. Pitam se kakav je čovjek taj nastavnik koji svog učenika ne želi znati u dušu? Kao prvo loš je čovjek. Kao drugo, nikakav je nastavnik, jer se taj posao ne obavlja radi novca, nego radi toga što učeći djecu, prenoseći im svoje, ne samo znanje nego i čovječnost, nastavnici i profesori imaju šansu promijeniti svijet. Učiniti ga ljepšim. Ako su željeli dobro plaćeni posao zašto nisu otišli u pomorce? Lova do krova. Sama pada s neba. Zar je fora nabiti nekom učeniku 17 jedinica i natjerati ga da ponavlja razred? Zar ne bi bila veća fora uvući se tom istom učeniku pod kožu i učiniti da shvati kako nije sam. Kako je barem nekome stalo do njega. Ako njegovi roditelji ne mare, ako je ulici interesantan samo dok ima nešto za dati, ako ''prijatelji'' misle da gube ''ugled'' kad ih se vidi u njegovom društvu, ako svećenik stoji pred oltarom i viče "pokajte se" ali se i ne trudi izaći malo među one koji se trebaju pokajati jer ''oni su grešnici i treba se kloniti njihova društva'', zaboravljajući pri tome da zdravi ne trebaju liječnika nego bolesni, ako takvog nesretnika još i u školi gledaju samo kao stranicu iz školskog imenika...što onda očekivati od njega? Pravdati će se učitelji: "Puno je djece, gradivo je preopširno, a malo je vremena..."
Slažem se s njima samo u jednom: Malo je vremena!
Kako se ovi ljudi koji odgajaju djecu osjećaju kad u novinama vide sliku nekog svog bivšeg učenika. Kad makar i kroz inicijale spoznaju da je D.V. njihov bivši učenik iz treće klupe, onaj mali koji je uvijek šutio, počinio samoubistvo? Dobar učitelj će za svakog svog đaka, pa i nakon 30 godina reći: "Moj đak'', a loši se služe onim ''bivši''. Jer ako nekome uđemo u srce, ako mu otvorimo oči i pokažemo razliku između dobra i zla, onda on cijeloga svoga života tu lekciju nosi u sebi. Onda je on zauvijek ''moj đak''...
- Šta si se tako zamislio? – upitala me Sandra i ja se trgnuh kao usnuli školarac što umoran utonu u onaj blaženi san na školskom satu.
- Ma siti san se malo škole i odgojnih mjera one šinjorine od maloprije.
Opet smo se nasmijali.
- Eh, evo ja ću ovdje čekat bas.
- OK. Sandra. Fala ti lipa na pomoći i ...
- Ma nema na čemu. Uvijek.
- ... I sretan ti Božić
- I tebi, hvala.
Pozdravili smo se i ja brzinom prebijene mačke požurih do mog malog prijatelja. Usput sam kupio i kutiju keksa jer sam ga danas odlučio nečemu poučiti. Nije mogao skriti svoje oduševljenje dok sam mu pomagao obući novu odjeću. Pristajala mu je skoro savršeno. On je bio dosta visok za svoju dob sedmogodišnjaka i naravno, daleko ispod prosjeka težine. Ali danas je zračio nekom posebnom snagom. Izašli smo vani na buru i bilo me strah da se ne prehladi pa sam mu kupio još šal i kapu.
- E sad si pravi Dida Mraz!
Držao me za ruku dok smo šetali gradom. A grad je bio...teško mi je i govoriti o tome. Ljudi su se spremali za Božić i za doček Nove, i svi su negdje žurili. Kad smo došli do male place, morali smo je obići zato jer je bilo nemoguće proći kroz nju. Jovica se okretao za svakim mališanom koji bi prošao kraj nas, a primjetio sam da ga ova Božićna džungla itekako veseli.
Znam kako se osjećao jer i ja sam ponekad nakon par mjeseci brodskog ''zatvora'' izlazio na ''tvrdo'' među ljude i onda bi mi sve izgledalo čudno i smiješno. Kad smo stigli na glavnu šetnicu, e onda smo vidjeli pravu džunglu. Iako je tek sada sunce malo provirilo kroz oblake koje je rastjerala bura, to nije smetalo majke da i dječicu vuku za sobom dok su kupovale.
Jedna je čak djevojčica onako u prolazu komentirala:
- Mama, vidi ovog dečka ali je mršav – i prstom pokazala na mog malog prijatelja.
Mi smo se pogledali i on je slegnuo ramenima a ja dodao:
- Ima ona pravo. Biće skoro podne, a da mi idemo čakoli poisti. Jesi gladan?
Njegov mi pogled odgovorio: "Ma kome je sada do hrane. Pusti da uživam."
-Ajde, ajde. Ma nećemo nazad sve do večeras. Vidićeš da je navečer grad deset puta lipši nego sad.
Ali ako misliš da ostanemo onda moramo nešto pojti poisti.
Opet je slegnuo ramenima. "A kad se mora...mora".
Otišli smo u jedan dobar riblji restoran jer sam se zaželio ribe. Znao sam da djeca baš ne vole ribu ali on je jeo ama baš sve što i ja. Probali smo par jela koja nam je konobar donio s oduševljenjem jer me prepoznao budući sam prije često znao doći baš u ovaj restoran.
S njom.
Opet su mi misli odlutale unazad.
Sjedili smo za stolom preko puta i gledali se u oči. Žlahtina se hladila u čašama s dvije kockice leda. A onda bi se ona nasmiješila i meni ništa više na ovomu svijetu nije bilo važno.
Prije, dok se probijasmo kroz onu gužvu pogled mi je bježao prema svakoj dugoj, crnoj kovrčavoj kosi i srce je željelo iskočiti iz grudi samo da je još jednom vidi. Ali razum trubiše po svome: "Što onda? Zar oćeš da te vidi ovakvoga? Sama kost i koža od tebe. A i što bi je reka – Haj, Bog! Evo ja imam još par dana života, kako si mi ti?"
Bolje...bolje da se ne sretnemo. A uostalom, ona možda sada mužu kuha ručak ili bebu sprema na spavanje. Ipak je prošlo dugih devet mjeseci od kad smo se čuli zadnji put.
"A što ako te ona još uvik čeka? " Kako da ne! Zato je onda i ...
Iz ovog razmišljanja prekinuo me duboki muški glas koji reče:
- Dolores, evo tu slobodan stol.
Na spomen ovog imena u trenu pretrnuh. Noge ni ruke više ne bijahu moje. Osjećao sam kako mi srce, divljački udarajući, tjera zrak iz slabih pluća. Nisam mogao udahnuti. Pocrvenio sam i problijedio u sekundi. Mislio sam da ću se onesvijestiti.
Prošla je iza mene i ja sam na prozoru vidio samo obrise tijela. Crna duga kosa.
- Evo izvoli se sjesti – govorio je duboki.
- Hvala! – odgovorila mu ona slabim i nježnim glasićem tako da od silnog bubanja u ušima nisam razaznao je li to ona. Nisam imao snage okrenuti se. Nisam osjećao ni kako me Jovica kucka po ruci ne bi li privukao moju pažnju. Cijeli se restoran iznenada zavrtio oko mene.
- Gospodine je li vam dobro? – govorila je gospođa crne kovrčave kose, dok me rukama pridržavala da ne padnem sa sjedalice.
- Dobro, dobro sam. Hvala vam – uljudno sam odgovorio i tek onda primjetio malog prijatelja kako me jednom rukom drži za podlakticu a drugom briše suze.
- Ja sam doktorica i moram vam reći da ne izgledate dobro.
Zamolila je konobara da donese čašu vode sa šećerom.
- Hvala vam. Ma okej san. Samo me uvatila mala slabina.
Dok sam polako dolazio k sebi, mislio sam...a što da je ovo stvarno bila ona. Moje srce to ne bi izdržalo. A zašto? Dao bih ruku, nogu, bilo što – samo da je još jednom vidim onako izbliza, a da ona mene ne primjeti. Jer što bih joj rekao: "Oprosti što san bi onako glup"? Opet me obuzela neka tuga jer sam shvatio da je više nikada neću vidjeti. Želio sam da me pamti onakvog kakav sam bio prije godinu dana. A uostalom ona ima svoj život i "sigurno se već dobro snašla" – nije popuštao onaj drugi glas u meni.
Kad smo odlazili iz restorana još jednom sam se zahvalio crnokosoj gospođi, što tako podsjećaše na moju Dolores. Postavši opet dijelom predbožićne gradske gužve, ovaj put gledah samo preda se u pod, jer nisam želio sresti je. Teška srca, gledao sam u kamene ploče i vukao noge. Sjećao sam se sa kolikim žarom i nestrpljenjem sam je očekivao dok se spremala kad bi negdje izlazili. Uistinu sam je volio svim srcem i dušom svojom. I ovu godinu što se nismo vidjeli, ne da nisam bio s nekom drugom, nego nisam niti poželio drugu. Niti se okrenuo na ulici, ma kako dobar ''komad'' prošao kraj mene.
Kad je ona imala srca oprostiti mi nevjeru, moje se srce zaklelo njenome na vjernost do groba. I kad bi se kraj mene našla kakva zgodna cura i moj pogled odlutao prema njoj, negdje u samoj sredini ovog ludog srca što mi tuče u grudima rodila bi se Ona.. Njena slika u meni, njen dragi glas i iskreni osmijeh bili su dovoljni da danima niti ne pomislim na hranu... Tuga je u tren oka uhvatila moje srce u škrip i stegnula tako jako da me oči zapekoše. Obrisao sam ih i krenuo dalje. Odjednom me baš zainteresiralo što mi je sudbina pripremila za ovo malo preostalog vremena. Oduvijek sam vjerovao u ljubav, i negdje u dubini mene tinjao je osjećaj da ću je sresti prije nego umrem. Ali u isto vrijeme jesam i nisam želio da se to dogodi. Biti će onako kako je On odredio. U trenu kad sam pomislio na Njega rekoh sam sebi: - Neka bude volja Tvoja – i pomirih se s onim što se ima zbiti.
Opet sam povratio dobro raspoloženje, a bilo je i krajnje vrijeme jer Jovica kao tužan kipić gledaše u moje smrknuto i zamišljeno lice, pa sam se pobojao da ga ne zarazim svojim brigama. Na kraju krajeva, nisam bio sam. Uz sebe sam imao nekoga tko je vapio za zagrljajem, osmijehom, prijateljem. Nas smo dvojica bili ko jedno. Meni je tako falilo što ne mogu čuti njegov glas. No nije li bio Božić i nije li Onaj što se rodio u ovo vrijeme rekao da ako imamo i zrno vjere – možemo i brda premještati?
Odlučio sam bar pokušati. Toliko smo svi mi sebi dužni učiniti.
Bar pokušati.
- Opa! – povikao sam i podigao Jovicu s obije ruke u zrak: - Siti san se di ću te odvesti. Ti si jedno malo dite, a ča dica vole? Igračke?
Gledao me radoznalim izrazom lica i potvrdno klimnuo glavom.
- Ma znan da voliš igračke ali što ovaj moj mali prijatelj voli još osim igračaka?
Zbunio sam ga.
- Ma ajde pa ćeš viti.
Otišli smo na autobus i odvezli se na drugi kraj grada u jedan restoran koji je imao veliki akvarij. Ušli smo unutra i naručili dva soka i dva kolača. Nisam mogao ni probati kolač ali sam jeo oduševljenje koje nije silazilo s njegova lica.
U akvariju su bila dva velika jastoga, ugor, četiri brancina, šest oradica i jedan mali špar. Šparić ga je najviše oduševio, možda zato što ga je podsjećao na njega. Malen i sam u surovom svijetu odraslih. Gdje veća riba proždire manju. Kada se nauživao ribica, sjeo je za stol i pogledao u mene.
"Hvala ti" – više od riječi govorile mi njegove plave okice. Plave kao more. Plave kao nebo. Tople kao sunce. Toliko me ugrijaše ta dva plava oka, da u jednom trenu opet osjetih kako neka nova, čudna energija struji mojim tijelom. I počeo sam pričati:
- Prijatelju je ti znaš zašto ljudi slave Božić.
"Ne" – odgovorila mi njegova glavica.
- E onda ću ti ispričati. Jednom davno, jako jako davno, tamo negdi iza sedam mora i ko zna koliko gora i planina, rodio se jedan dječak. Ali on nije bio običan dječak. On je bio dječak koga je Bog poslao na zemlju da pomogne ljudima. I vidiš, nije ga posla da se rodi u nekoj kraljevskoj obitelji ili među jako bogatim ljudima, nego se rodio u štalici. Među ovčicama i kozicama. Jer Bog je htio da ljudi shvate kako moć i bogatstvo pred njim ne znače ništa, ma...niti mrvicu. Zato što ljudi trčeći za novcem zaboravljaju na sebe i svoje najbliže, i zato što su radi novca spremni svašta ružnoga učiniti. Zato On to ne voli i zato se Njegov sin rodio u štalici; da bi ljudima pokaza kako novac i moć nisu čoviku potrebni da bi bi sretan i da bi čini velika djela. A niko nikad, od kad postoji ljudi, nije napravi tako velikih i prekrasnih stvari ko što će ih taj djetić činiti kad odraste... Je se sićaš one pričice o dobroj Vili, mraviću i komarcu?
"Aha" – potvrdio je bez riječi.
- E vidiš, cili naš život neko tamo gori gleda na nas i pazi svaki naš korak, vidi i čuje svako naše dobro i loše djelo. I kad se najde neko, kao onaj mravić koji će za svog prijatelja i život dati, onda mu On ispuni svaku želju. Znači ako si dobar i ako poželiš bilo što, samo mu reci i On će ti to ispuniti. Sićaš se kako su sve ostale životinje molile nešto za sebe, velike rogove, nova krila, a on je poželio nešto iz srca za svog prijatelja. Danas svi ljudi većinom gledaju samo sebe i važno im je da njima bude dobro, a za druge i ne mare. Ljudi se, baš kao i one životinje iz šumskog sabora, svađaju oko rođendana onog djetića o kome san ti poče pričati. I zato ratuju. Jer su slipi i gluhi. Jer misle da su mudri i da su baš oni u pravu. Taj će ti dječak izrasti u dobroga čovika, koji će cili svoj život pomagati ljudima. On će ozdravljati ljude koji su u duši bolesni, slipima će vraćati vid, oni koji su cili život nepokretni – prohodati će, oni koji nikada nisu govorili – progovoriti će. Čak je i mrtve oživljavao.
I nikad nije uzeo ništa zauzvrat od tih ljudi. Tražio je samo da budu dobri i da pomažu drugima. Da čine drugima ono što i oni žele da drugi njima čine. Da se ne mrze nego da se razumiju i poštuju jer Bog nas nije stvorio sve iste nego različite. Kud god je taj dobri čovik prolazi za sobom je ostavlja samo dobra djela i ljubav.
Ali ljudi su bili tvrda srca i nisu virovali da bi Bog posla svoga sina da se rodi u štalici. Oni su virovali da će im poslati nekoga ko će ih povesti u rat i osloboditi od Rimske vojske koja je tada bila okupirala njihovu zemlju. A On je posla nekoga ko je govorio da triba moliti i za naše neprijatelje, i ako nas neko udari po livomu obrazu da mu okrenemo i desni. Znan da ti je teško shvatiti ovo što govorin jer si ti samo malo dite...a vidiš ima puno onih koji su stariji od tebe i ovo ne razumiju. Nego Jovice...je li znaš brojiti?
Pokazao mi je sve prste na rukama.
- Aaa do deset? Odlično. Ajde ti meni reci koliko nas sada ima za ovin stolon.
Malo je razmislio a onda mi pokazao dva prsta.
- Je. To smo ti i ja. Ali ima još neko sa nama ovdi.
Zbunjeno me pogledao.
- Sa nama je i jedan prijatelj koji je dao svoj život za nas. Kao onaj mravić, ponudio je svoj život u zamjenu za naše živote. Ti ga sada ne vidiš ali ja ga vidin. Maloprije san ga vidi u tvojin okicama. A i ti ga možeš viditi. Ja ću te naučiti kako. Trebaš samo biti dobar i pomagati drugima. U onome trenu kad nekome pomogneš, kad nekoga razveseliš, On se pojavi u očima onoga komu si pomoga. Ali to neće biti Njegov lik nego samo jedna iskra koja će u tvome srcu učiniti nešto ko da neko upali šibicu u tebi pa ti od jedan put postane vruće vruće.
I kad osjetiš tu toplinu – to je znak da je On tu negdi kraj tebe, ili čak i u tebi, jer On voli kad neko posluša Njegove riči i onda možda siđe sa neba baš ko i šumska Vila i posluša tvoju molitvu. Neka te ne brine to što ti ne moreš govoriti. On ima čarobnu moć i može zaviriti u svako srce i čuti svaku molitvu dok je još nismo ni izgovorili. Možda, eto baš noćas On siđe na Zemlju i od svih molitvi odluči uslišiti jednu koja će se njemu učiniti najiskrenija. Zato se večeras, prije nego ideš na spavanje, u sebi lipo pomoli. Sigurno se sada pitaš: ''A kako ću se moliti kad ja to ne znan?'' A moliti znači, u stvari, pričati sa onin dobrin čovikon. On može napraviti što god zatražiš od njega...i što je najlipše od svega, On zna ča tebi triba i prije nego si ga ti pita, jer On je uvik uz tebe, sićaš se? Ako je uvik uz tebe, onda to znači i da On zna sve tvoje tajne, sve tvoje strahove, sve tvoje želje, sve tvoje dobre i loše stvari koje si u životu napravi. Ako budeš zločest on će se sramiti tebe i plakati će sve dok se ne popraviš. A kad On plače u tebi onda si ti cili nikakav, ne moreš spavati, nezadovoljan si i nesretan pa makar ima puno puno novaca i puno puno stvari. Viruj mi prijatelju, jednog dana ćeš se sititi ovih riči koje ti nisan govori ja nego onaj dobri čovik iz mene. Ja san puno vrimena bi zločest, ne ko Slave, ali bi san zločest na drugi način i onaj dobri čovik me se srami i plaka je u meni. I onda se dogodilo čudo; evo me u ovoj bolnici i spreman se otputovati na nebo i dok svi drugi ljudi kukaju i plaču, plaše se smrti – ja san tako sretan jer znan da me tamo čeka On.
Znaš Jovice, mi smo samo šetači kroz ovaj život i jednog dana svi moramo otputovati. I toga te ne smi biti strah jer ti si dobar, i ti si anđeo u Njegovin očima. Ali puno puta život kuša nas slabe ljude da bi pokazali koliko ljubavi ima u nama. I zato nam život uzima najdraže, i zato ovi ratovi, i zato bolesti i sve druge nesriće jer lako je u dobru prijatelju biti vjeran. Pravi se prijatelji poznaju u patnji i u nesrići – nikad to nemoj zaboraviti. Samo tribaš virovati da je Onaj dobri čovik tvoj prijatelj i On će uvik biti uz tebe, pa i kad ti se učini da si sam....nisi sam. On je tu...i šumska Vila je sa tobon, samo ih pozovi i dojti će ti. I ako budeš virovati da ćeš ozdraviti, ozdraviti ćeš ma što oni doktori govorili. I ja znan da te tvoja majka nije zaboravila i da će se vratiti po tebe čim završi rat.
Na spomen majke, oči mu odjednom poprimile onaj duboki sjaj koji je jasno govorio s kakvom je čežnjom očekuje. Gotovo sam siguran kako bi bio zaplakao da mu nisam pokazao prstom na akvarij i rekao:
- Vidi vidi kako se one dvi ribice trkaju koja je brža.
Iskoristili smo popodnevno sunce koje je nenadano zasjalo u punom sjaju iako su oblaci još uvijek čekali u zasjedi da ga zaskoče. Kao da i ono želi šetati sa nama.
Bilo je daleko toplije nego jutros i odlučismo malo protegnuti utrnute noge koje nas nisu baš dobro slušale. I ne samo noge. U grudima sam osjećao neku čudnu težinu i počelo me probadati negdje unutar moga trulog tijela. Nisam mario. Nisam sebi dozvolio misliti što će biti sutra. Uživao sam u radoznalim pogledima moga malog prijatelja.
Da je barem mogao pričati.
Njegov bi me glasić ugrijao jače od sunca. To je sigurno. I sjetih se kome ću večeras posvetiti moju molitvu...
- Znaš prijatelju, sad ću ti nešto otkriti. Otkriti ću ti kakav tribaš biti i uvik ćeš biti sretan. Eto sutra je Božić i svi ovi ljudi spremaju se sutra proslaviti rođendan onog djetića o kome san ti priča. Ali puno njih ne zna što je to Božić. Oni misle da je to samo jedan dan i da je to kao kad mi ljudi slavimo rođendan. Puno jesti, piti, pivati... Ali nije. Božić je dan kad se rodio Sin Božji. Božić je dan kad se rodila Ljubav, Dobro, Mir. Jer Isus, tako se zva, je bi Dobar. I mi svaki dan moremo slaviti Božić, samo trebamo učiniti neko dobro djelo. Jer, kad učinimo nešto Dobro, onda se on opet rodi, ali u nama. A kako ćeš znati da se Isus rodio u tebi? Reka san ti već, osjetiti ćeš toplinu cilin tilon, odjednom će ti se učiniti da bi moga poletiti, sve tvoje brige i boli nestanu u trenu...i on je u tebi i oko tebe...svugdi.
Opet me radoznalo pogledivao, kao da upija svaku moju riječ.
- Trebaš samo biti dobar prema drugima, pa makar ti ljudi na tvoju dobrotu puno puta odgovorili zloćom. Ali ne smiš se zato ljutiti, jer ti si svoje napravi. Na njima je da otvore oči. A kad ih otvore i progledaju, kad vide kako si ti prema njima bio dobar, a oni zločesti prema tebi, onda će im biti krivo i doći će kod tebe i reći: "Oprosti Jovice, pogrišili smo." Takav tribaš biti i ti, jer i ti ćeš puno puta u životu nehotice povriditi nekoga ali zato i služi ona rič – oprosti, jer svi griše ali samo pravi ljudi priznaju greške i molu da im se oprosti. I kad te neko zamoli da mu oprostiš, uvik mu tribaš oprostiti. Pa ako i opeta pogriši i reče da mu je ža...opet mu oprosti. Jer ti ćeš biti dobar čovik. Ja to znan. Vidiš, ja san bi glup i nisan hti oprostiti, ustvari osudi san nekoga bez da san mu pruži šansu da se brani. A to ni lipo. I sad mi je ža. Ali sad je kasno i više ne mogu ništa učiniti. Zato ti nikad ne smiš biti takav. Kad budeš veliki, imati ćeš, fala Bogu, curu i ona će ljutiti tebe i ti ćeš ljutiti nju. Ali uvik je moraš dati priliku da se obrani ako misliš da ti je nešto skrivila. Tebi sad nije jasno o čemu ja govorin ali kad odrasteš možda se i sitiš mojih riči. Znam da oćeš jer ti si mi prijatelj a prijatelji nikad ne zaboravljaju jedni druge. Je tako?
Pogledao me, i kao da htjede reći: "Ma je prijatelju tako je, ali oćemo više di sisti? Crka san i ne mogu više hoditi!"
- Vidin da si se umori. Eno tamo doli je autobusna stanica pa ćemo se malo voziti. Može?
"Uh, da može! "
- Nego, da te nešto pitan...bi li se ti zna sada sam vratiti u bolnicu?
''Ne bi'' – odgovorila mi njegova glavica.
- Onda slušaj... – i u par riječi sam mu objasnio kako se u ovom gradu jako lako snaći.
Otišli smo opet u centar grada, sjeli u kafić na šetnici i gledali kako se glavna ulica i trg sve više pune ljudima. Primjetio sam njegov umorni pogled. Zijevalo mu se. I ja bijah iscrpljen. Opet sam se sjetio Ivana. Hoću li moći izdržati pet sati vožnje autobusom? Bar ću pokušati.
I sa prvim sumrakom koji se počeo spuštati nad ovu predivnu ulicu, upalile su se one tisuće žaruljica koje grad pretvoriše u mjesto iz skaske. Hm, u sebi sam na trenutak ponovo vidio onaj papirić koji sam zajedno sa slatkišima i cigaretama poslao Nataši po kolegi, budući ja taj put nisam mogao ići vani. Desetak sam puta kasnije tog kolegu molio da mi iznova ispriča što se dogodilo kad joj je dao moj poklon. Najprije nije vjerovala da ću je se sjetiti, jer pomorci obično ne drže do svojih obećanja i više ih vodi nagon za održanjem vrste nego srce, a to su djevojke na takvim mjestima jako dobro znale, tako da ova mala ljudska gesta na njene oči izmamiše suze. Jer koliko god mi duboko onog dobrog čovjeka pokopali u sebi, susret sa nekim plemenitim bićem unese malo svijetla u našu tamu. Nisu li zato naše suze tako sjajne? Možda je nisu rasplakali slatkiši, a nadam se ni cigarete, možda je onaj papirić, na kome je engleskim jezikom s jedne strane pisalo; ''Život nije sranje. Život je skaska ako uz nas imamo nekoga tko će nam s vremena na vrijeme reći ABRAKADABRA'' , a s druge; ''PS Abrakadabra na jeziku iz skaske znači – volim te''; možda je upravo taj papirić pustio malo svjetlosti u njenu tamu.
Jovica je zadivljeno gledao u žmirkava svijetla i simpatične bradate djedice obučene u crveno. Jedan mu je čak i dao nešto zamotano u lijepi papir s mašnicom. Ja sam znao što je, ali mu nisam htio reći.
- Sutra je Božić i sutra ćeš otvoriti poklon. Važi?
Složio se, ali na njemu se vidjelo, teška srca. I dok su ostali ljudi izlazili u grad, neki na spoj sa curom, neki u zakašnjeli šoping, neki u šetnju, neki da se napiju i ''provesele'', dvije prilike, jedna visoka i mršava, a druga mala i mršava vraćahu se u stvarnost. O, kako sam mrzio to mjesto...stvarnost.
Prije spavanja upitao sam Jovicu:
- Je se sićaš o čemu sam ti danas priča? Da triba biti dobar i pomoći ljudima. Kad vidiš da su tužni da ih pokušaš razveseliti, ili kad nešto tribaju da in pomogneš..
"Da" – govorila je njegova pametna glavica.
- E sad slušaj...jesi vidi onoga dečka Sašu kako sjedi sam tamo u hodniku i prazno bulji u zid?
"Jesam."
- Evo uzmi ovi keksi i odnesi mu. Ako ne bude hti uzeti onda ostavi na stolu kraj njega. Pogledaj ga i reci mu u sebi: "Sretan ti Božić." Oćeš me poslušati? Možda se dogodi nešto lipo i možda u njegovim očima vidiš onu iskru koja će u tvome malome srcu učiniti da ti bude toplo. A ne zaboravi, kad god je u tvomu srcu toplo, On ili Ona su tu kraj tebe i onda ih moreš zamoliti što god poželiš. Svejedno je oćeš li moliti onoga o kome san ti danas priča ili dobru šumsku Vilu, jer Vila je njegova majka. Ajde odnesi ovo onome dečku pa ću ti ispričati do kraja što se dogodilo onom dobrom čoviku.
Jovica me toliko volio da bi za mene učinio bilo što. Bez straha je uzeo zamotani paket i odnio ga.
Gledao sam s vrata kako je došao do Saše i stao pred njega, dok ovaj i dalje izgubljen plutaše beskrajnim oceanima samoće. Pogledao je u mene a ja ga ohrabrih klimanjem glave. Podigao je poklon i stavio ga mladiću u krilo. Tek dodir djetinjih ručica vratio ga u ovaj svijet. U onoj sekundi dok je Jovica gledao mladića u oči, kao da sam čuo što je njegov pogled govorio.
Mladić se nije ni pomaknuo. I dalje je tupo gledao u Jovicu.
Opet se okrenuo prema meni, pa sam ga ovaj put pozvao da se vrati u sobu. Vidjelo se da je bio razočaran. Obećao sam mu da će vidjeti Božje lice a on nije vidio ništa. Osjećao sam njegove misli.
- Strpljiv. Prijatelju moraš biti strpljiv jer kad bi nam tako lako dolazila dobra Vila onda niko ne bi bio ni gladan, ni bolestan, ni tužan, ni sam. Njezin posjet triba zaslužiti i virovati da će doći. I biti strpljiv. Jer kad ti dojde, onda svo ono vrime ča si prove čekajući je, nestane u trenu.
Prije nego mu ispričah kako je završio onaj čovjek koji je ljudima činio samo dobra; liječio im tijela i ozdravljao duše, učio kako da budu uistinu sretni, sjetih se riječi pjesme koja je bila zamotana s keksima:
Samoća
Samoća je kad nitko ne pita za mene
Kad bez straha progovore uspomene.
Samoća je moja sjena i nije sama
Jer i Ljubav je moja sjena
U stopu me prate
Poput kazaljki pokrivaju sate.
Sreli se Samoća i Ljubav u tišini moje muke
Kao promrzla dječica drže se za ruke
I drhte
Jer hladno je, al' važno nije
Više nisu same
Dok sam plovio na jednom brodu, čitajući novine na stranici koja je bila namjenjena ljudima koji traže pomoć, lijekove, novac ili osnovne životne stvari kao što je odjeća, hrana itd, pročitao sam nešto čega ću se sjećati cijeli život. Jedna gospođa, mislim da se zvala Marija, molila je sve ljude dobre volje da joj se jave makar razglednicom jer će tako znati da nije sama. Naime, pisala je kako boluje od raka i da joj preostaje još par mjeseci života:
"Ne tražim novac niti išta slično. Život me je ostavio samu a to jedino ne mogu podnijeti. Hvala svakome tko bar razglednicom pomogne da više na budem sama."
Želio sam ovoj ženi napisati pismo ali ta želja bijaše samo umrli bljesak iskre ljubavi koja se još kao jeka odbijala po zahrđanim olucima moje duše.
Nikad je nisam posalo razglednicu.
I nikad to sebi neću oprostiti.
Ali i nikad je neću zaboraviti. Ovu sam pjesmu napisao dok su mi njene riječi, njeni vapaji da ju netko utješi, stezali srce kao što obuči stežu bačvu da se ne raspe.
Pogladio sam Jovicu po glavi i rekao mu:
- Malo prije si učini dobro djelo i ne smiš biti tužan što ti on nije ništa odgovori. On je u sebi jako osamljen i jako tužan. Ti si onim poklonom pusti sunce u njegovu noć. Jer njegova je duša izgubljena u tami. Siti se kad smo se ti i ja upoznali. Cili smo bili nikakvi. A vidi nas sad. Danas cili dan điramo po gradu, zezamo se i smijemo. Svakom čoviku je drago kad vidi da je nekome stalo do njega, da je neko pažljiv prema njemu i svako voli kad mu neko nešto pokloni. Eli da je i tebi drago i da si onda sretan?
"Naravno, a ko nije" – zamišljao sam njegov odgovor.
- Znači ako ti voliš da neko tebe usrići i ti moraš to isto napraviti drugome. I ako ne voliš da tebe neko tuče ne smiš ni ti nikoga tući. A sada ću ti ispričati što se dogodilo onome čoviku kome bi večeras ima tisućudevesto...skoro dvi tisuće godina. Znači, on je ljudima pomaga i uči ih je kakvi tribaju biti da zasluže svoje misto kraj Njega na nebu. Znaš da svi mi kad umremo idemo na nebo. Dobri idu kod Njega a zločesti u pakao. A pakao ti je nešto slično ko ova soba, samo u njoj uvik gori oganj i ljudi koji su bili zločesti moraju trpiti užasnu vrućinu. A tamo će završiti onaj Slave ako se ne popravi. Ti, ako ne želiš opet biti s njim u istoj sobi, moraš biti dobar. Oćeš biti dobar?
"Ma sve samo da ne vidin onoga..." – rekao mi je njegov prestrašeni pogled.
Izvadio sam krunicu iz kofera i mali Novi zavjet s kojim je u istoj vrećici stajao i križ s Isusovim likom. Pronašao sam i sliku Isusa okrunjenog trnovim vijencem koju mi je poklonio jedan dečko sa Filipina, na mom drugom stranom brodu.
- Evo ovo je onaj o kome san ti priča. Zločesti ljudi su ga ovako ubili a samo zato što je bi dobar. I vidiš on se nije boja umriti jer je zna da će kad umre poj na nebo. A kako je zna? Pa zato što je bi dobar. Tako se ni ti ne tribaš i ne smiš nikoga i ničega bojati ako budeš dobar...evo vidiš kako on plače kad smo mi zločesti i kad ga ne slušamo. Cilo ti vrime pričan o Bogu a nisan ti reka ko je on.
Oči mu zasjale jače očekujući odgovor, kao što pomorci stoljećima prije očekivahu obale nepoznate zemlje.
- Bog je nevidljiv. On je svemoćan. On je stvorio i zemlju, i zrak, i vodu, i vatru. On je stvoritelj ciloga svita. On je dobar. On je stvorio i nas, tebe i mene, i sve ljude. Ali neki ga ljudi ne priznaju. To su oni zločesti ljudi koji misle da će vječno živiti ili da posli naše smrti nema ništa. A vidiš, onaj dobri čovik, čiji je sutra rođendan, govori nam je da nakon ovoga života postoji i drugi život u kojemu su svi sretni i veseli. Ali da bi zaslužili taj drugi život, u ovome životu se moramo puno mučiti i trpiti i moramo biti dobri. A Bog ti je njegov otac i on ga je posla na Zemlju da nas nauči što je to Ljubav i Dobro i da nam pokaže Put do svoga Oca, da nam ispriča Istinu o njemu tako da ga mi uvik moremo prepoznati i mirni otići s njim u drugi Život. Iman ti ja i jednu pričicu o tome...
Pronašao sam je i počeo mu čitati:
BIO JEDNOM JEDAN BOG
VIŠE DOBAR NEGO STROG.
STVORIO JE ZEMLJU,ZRAK,VODU I LJUDE
ŽELIO JE DOBRO DA SVE BUDE.
I REKAO JE: Krstiti se treba i gledat
ćete zemlju s neba.
ALI NIJE SE DOSTA KRSTITI
DA BI BOGU PRIJATELJI MOGLI BITI.
NJEMU TREBA SVOJU LJUBAV DATI
I ONDA ĆE NAS SREĆA ZAUVIK OBASJATI.
JER, JEDINO JE ON PRIJATELJ TI VJERAN
I KAD SI SAM, ŽALOSTAN IL ŽEDAN.
ETO, DA BI UVIJEK SRETNI BILI, SAMO JEDNO ZNAJTE
KAD VAS LJUDI PREVARE, SLAŽU ILI MRZE - NJEMU RUKU DAJTE
JER NJEGOVA JE RUKA UVIJEK TOPLA
A SAMO SU NAŠE OČI I MOLITVE HLADNE.
STVORIO JE I OBITELJ DA U DOBRU I ZLU BUDU JEDNO
ZASLIJEPIO IM OČI DA PATE DOK NE SHVATE
DA JE U ŽIVOTU JEDINO TO VRIJEDNO.
BIO JEDNOM JEDAN BOG, PRAVEDAN I LIJEP
STVORIO JE CIJELI SVIJET.
STVORIO JE HITRE ZEČIĆE, SLOBODNE PTICE, ZELENE MASLINE I DEBELE GUDE
STVORIO JE DUBOKA MORA,VISOKE PLANINE I NAS MALE LJUDE.
A OVO JE PRIČICA O BAŠ TAKVIM MALIM LJUDIMA
OVO JE PRIČICA O NJIHOVIM ĆUDIMA...
Ušao je Piz u sobu i ja sam prestao čitati jer nisam želio da čuje o čemu govorim. Ali bit će da je naslutio budući mi uputio smiješak pun prezira i omalovažavanja. Uzeo je četkicu za zube i izašao vani.
- Ova je pričica jako jako dugačka pa ćemo je nastaviti drugi dan. Eto, a sada na spavanac i ne zaboravi nikad ovo ča san te danas nauči. Budi strpljiv i sva će ti se dobra ča si ih učini drugima vratiti.
Dok sam ga pokrivao dekom i delfine odložio kraj njegova jastuka, u sobu je ušao onaj mladić. U jednoj je ruci nosio neotvorenu kutiju keksa, a u drugoj komad papira. Polako je došao do mene i htio nešto reći ali sam mu pogledom pokazao na malog prijatelja.
- Hvala ti – rekao je i pogladio ga po kosi.
Bio sam siguran da će, ako Bog dade da ozdravi, ove dvije riječi izašle iz mjesecima nijemih usta, zauvijek ostati u njegovu sjećanju.
Te noći sam i sam postao dijete. I ja sam imao molitvu za dobru Vilu. Sjetio sam se kako su me učili da trebam moliti još dok bijah malo stariji od Jovice. Bez suvišnih riječi, iskreno iz srca. Ustao sam tiho i kleknuo kraj njegova kreveta:
- Bože... Gospe moja, odavno van već nis uputi nijednu molitvu. Ali večeras oću. Ne mogu van ništa dati zauzvrat ali Vi znate moje srce i kad rečin da san sada zdrav i da bi moja molitva bila ista, vi znate da govorin istinu. Uzmite moj život umisto moga maloga prijatelja. Ozdravite ga a meni dajte i njegov križ da ponesin. Ne nudin baš puno, ali samo ovaj život i iman. I rič, da sam zdrav – da bi vas moli ovo isto. Uzmi mene Vilo, uzmi mene... – svladale me suze te sakrih lice njegovom dekom da prigušim jecaj.
Slučajni dodir usnule ruke po mojoj kosi kao da je imao svrhu. Kao da mi je rekao: "Ne plaši se. Nisi sam. Ja ću biti uz tebe. Ja ću te utješiti. Nećeš umriti sam."
Legao sam natrag u svoj krevet i prije nego se pokrih dekom, učinilo mi se kao da se netko preko puta pomaknuo u krevetu i da je čuo moje riječi.
Nije mi bilo važno.
Nisam se sramio što vjerujem u Vilu.
Sramio sam se što uvijek samo tražih od Boga, a da nikad ne rekoh: "Evo, uzmi Bože, dajem ti..."
Ni sam ne znam koliko Očenaša i Zdravo Marija izmolih prije nego li me svladao san.
A u snu mi je došla ona...
- 00:14 -
